Drugo izdanje 24-satnog crtanja stripa, odnosno svojevrsni crtačko-scenaristički maraton teška je disciplina puna mukotrpnog rada, ali domaći entuzijasti su i ove godine hrabro prionuli poslu. Naša misija je bila da to ne propustimo…
Kad sam lani, baš nekako u ovo vrijeme, za Plan B radio priču o situaciji na hrvatskoj strip sceni, možda najupečatljiviju dijagnozu trenutnog stanja mi je postavio Nebojša Radić, glavni urednik izdavačke kuće Bookglobe. Prema Radiću je domaće strip tržište jednom nogom u grobu, a drugom na kori od banane. Karikirano jest, ali nije ni daleko od istine. I dok je strip na ovim prostorima nekada, u sedamdesetima i osamdesetima, proživljavao svoje zlatne dane i bio poveznica, gotovo pa vezivno tkivo, generacija i generacija te bio medij koji je svojim čitateljima u velikoj mjeri usmjeravao i sam životni put, danas su se stvari totalno promijenile.
Naravno, jasno je da se vremena mijenjaju, skupa sa njima i prioriteti mladih, a progres je neizbježan. No, ostaje činjenica da je danas strip kod nas na konopcima, bilo da govorimo o autorstvu, čitateljstvu ili, nešto manje, o izdavaštvu, gdje nekolicina entuzijasta poput Radića ili Marka Šunjića, glavnog urednika Fibre, kao svojevrsni Don Quijotei jurišaju na vjetrenjače i daju sve od sebe da hrvatskoj publici ponude sve što je vrijedno iz svijeta devete umjetnosti. Čitatelja je sve manje, a nadareni domaći autori, i scenaristi i crtači, da bi preživjeli odlaze van i rade za strane izdavačke kuće. Stara i nekoć vjerna publika odrasta, ima druge prioritete, prilagođava se promijenjenim društvenim vrijednostima i trendovima, a mlađa publika ima neke sasvim druge vrijednosne kriterije i privlače je neki sasvim drugi oblici zabave.
Strip je gotovo iščezao s kioska i povukao se u geta strip-knjižara kojih je kod nas jako malo. Naklade vrtoglavo opadaju, a samim tim i cijena albuma vrtoglavo raste, što je danas strahovit udar po džepu potencijalnog strip-čitatelja. Tim domino efektom, strip je iz sveska koji je bio pristupačan svakom evoluirao u skupi hobi koji sebi mogu priuštiti samo rijetki. U redu, jasno je da se ne možemo uspoređivati s ogromnim strip tržištima poput, primjerice, francusko-belgijskog, gdje postoje stotine velebnih strip-knjižara i gdje se pojedini strip albumi prodaju u stotinama tisuća primjeraka, ili pak američkog, gdje je primjerice “Maus“ Arta Spiegelmana (jedini strip dobitnik Pulitzera) uvršten u syllabuse različitih kolegija na fakultetima, ali svejedno, takva banalizacija stripa kod nas peče, boli, razočarava. Rekonzervatizacija javnog ukusa i oseka kulturne politike stvorili su posljednjih godina prostor koji su popunili kulturni mediokriteti čijim okoštalim glavurdama očito nije jasno da se među nekim šarenim koricama često krije veće blago nego u mnoštvu smeća domaće i svjetske književne produkcije.
Dakle, evidentno je da održavanje stripa na životu u Hrvata počiva na plećima nekolicine entuzijasta i zaljubljenika u strip među kojima je nužno izdvojiti Darka Macana, stripaša, crtača, scenarista, izdavača, blogera, dobrog duha stripa u nas, čovjeka koji na koncu lani pokrenuo kod nas prvo 24-satno crtanje stripa, čije je drugo izdanje 22. i 23. listopada održano paralelno u Zagrebu, Splitu, Osijeku i Herceg Novom. Sama ideja 24-satnog crtanja stripa potekla je od Scotta McClouda, poznatog američkog stripaša i strip teoretičara. Ideja tog stripaškog maratona je da se prijavljenim stripašima da zadatak napraviti strip od 24 table u isto toliko sati, na temu koju saznaju na početku. Nerijetko se postavljaju i scenaristički uvjeti da bi se situacija dodatno zakomplicirala, a sam posao prijavljenima bio još otežan. Najpoznatije svjetsko 24-satno crtanje se odvija na jednom od najvećih festivala stripa u francuskom Angoulemu, s tim da je razlika između toga maratona i ovog kod nas ta što u Angoulemu sudjeluju ljudi iz cijelog svijeta, a čitava stvar se odvija on-line, od objave samih tema do uploadanja table – ljudi sjede u vlastitim kućama i crtaju, skeniraju, uploadaju. No, to je svijet za sebe. Dalje>>