Creeper ‘Sex, Death & Infinite Void’ / ‘American Noir’ – kad je Amerika i Engleska bila zemlja rokerska

Ovog ljeta nije objavljen EP „American Noir“ koji predstavlja epilog albuma ‘Sex, Death & Infinite Void’ izmiješta Creeper u jednu sasvim novu kategoriju modernih pastiche rock bendova.

Creeper ‘Sex, Death & Infinite Void’ i ‘American Noir’

Osnovana u Southamptonu 2014. grupa Creeper već je 2016. privukla ne samo pažnju, već i nagrade specijaliziranih glazbenih medija kao što su Metal Hammer, Kerrang! i Rock Sound. Dakako, do ugovora s Roadrunner Recordsom, za koji i danas snimaju, došli su u manje od godinu dana od osnutka. Ako se netko pita u čemu je tajna uspjeha, ona je sadržana u talentu lidera benda Willa Goulda i radišnosti benda koji je skoro svake godine od početka djelovanja imao objavljeno izdanje, a u ovoj recenziji će fokus biti usmjeren na drugi studijski album „Sex, Death & Infinite Void“ i njegovog ovogodišnjeg nasljednika, EP „American Noir“ s kojim je ovaj mladi sastav otvorio neobičnu praksu konceptualiziranja glazbene priče na dva međuovisna poglavlja.

Pojam „pastiche“ je u definiciji umjetničko djelo koje oponaša stil drugog djela, umjetnika ili razdoblja. U svjetlu toga, grupa Creeper trenutno je jedan od uzbudljivijih primjera revitalizacije rocka na poljima koja su nekad predstavljala mainstream, ali na osebujan, originalan i nadasve ambiciozan način. Ovo posljednje je tu izuzetno važna komponenta, jer bez jake ambicije teško da se mogu oživjeti periodi u kojima se ponajviše slavila ambicioznost glazbenika koji su mijenjali glazbene krajolike i određivali trendove. Will Golud ne skriva želju da ga se doživljava u svjetlu nekog novog Davida Bowieja, a Creeperu nimalo ne nedostaje teatralnosti i u glazbenom i u vizualnom obliku, no iz svega kao da u podtekstu više izbija želja benda da rock učine ponovno velikim, ujedno i prijemčivim mladim naraštajima jer ne bježe od grandiozne himničnosti, melodioznosti, ali i adrenalinske žestine svojih pjesama. Indie hermetičnosti i zakučasti kod njih nema, ali s druge strane su dovoljno slojeviti u izričaju da ih se nikako ne može proglasiti banalnima.

Creeper ‘Sex, Death & Infinite Void’

Njihov album „Sex, Death & Infinite Void“ s 15 brojeva bio je prvotno planiran za svibanj 2020., ali je izlazak prolongiran zbog najžešćeg lockdowna. No bend nije mogao predugo čekati, te je album ugledao svjetlo dana na kraju srpnja iste godine. Osmišljen kao konceptualna priča o anđelu koji je pao na Zemlju i po prvi put iskusio ljubav, „Sex, Death & Infinite Void“ je s tekstualne strane ponudio uvid životne situacije današnje omladine stvarajući poveznicu s ne tako davnim emo narativom, a s glazbene je sve zapakirao kao putovanje kroz razdoblja u kojima se u ogrtaču Bowiejeve kameleonštine dotiče širokog zvuka i utjecaja minulih vremena.

Album tako nudi glam rock stav s početka 1970-ih koji su pored Bowieja obilježili izvođači poput Marca Bolana, Slade i Mot The Hoople, a također se tu mogu prepoznati i teatralni rukavci koji će starije podsjetiti i na Meat Loafa. Boje britanskog nasljeđa grupa je usidrila oko također prisutnog britpopa koji kao da je balans utjecajima američkog pop punka, ali i tradicionalnog baladnog rocka kombiniranog s aranžmanima za velike orkestre koji je proslavio jedan Roy Orbison. Povrh svega tu su i prilično dobri ulasci u rockabilly renesansu 1980-ih koja je tada bila prilično romantizirana i prilagođavana ukusima tog desetljeća.

No pored tog nabrojanog stilskog šarenila (koje je striktno zaključano konceptualnim ključem jednog vremena i kojeg u današnjicu jedino gura moćna i moderna produkcija) dojam da je riječ o britanskom bendu ne blijedi na cijelom „Sex, Death & Infinite Void“. Creeper odabirom Bowiejeve munje na naslovnici žele isprovocirati otvorene glazbene paralele s Bowiejevim „Ziggyjem Stardustom“, i naravno zaključak da je njihov anđeo pao na tlo Velike Britanije. Priča bi se tu mogla i završiti bez spominjanja nekih spektakularnih vizija izvan matičnog tla da kojim slučajem ovog ljeta nije objavljen EP „American Noir“ koji mijenja sve i izmiješta Creeper u jednu sasvim novu kategoriju modernih pastiche rock bendova, jer Gould i ekipa nipošto ne žele biti zapamćeni kao još jedan u nizu britanski rock bend.

Creeper ‘American Noir’

Na „American Noir“ kameleonština Creepera dolazi do punog sjaja. Sami kažu kako su pjesme s ovog EP-ija nastale na sessionima za „Sex, Death & Infinite Void“, no da im se nikako nisu uklapale u album, ali kad su ih stavili na zasebnu hrpicu shvatili su da su dobili svojevrsni epilog dugosvirajućeg prošlogodišnjeg izdanja. I naslov EP-a i styling naslovnice koji podsjeća na neku broadwaysku predstavu savršeno se uklapa u izričaj gotovo stopostotnog američkog zvuka Creepera, onog koji je dominirao na prijelazu iz sedamdesetih u osamdesete prošlog stoljeća. Pjesma „Midnight“, koja otvara EP, koliko god zvuči kao otvoreni rip-off Brucea Springsteena i Patti Smith, potom Bowiejeve „Let’s Dance” i „Total Eclipse Of The Heart” Bonnie Tyler, toliko posjeduje i neke drčne samostojnosti. Dobro je poznato koliko su kroz povijest britanski glazbeni mediji uvijek nevoljko dočekivali svoje bendove koji su se u zvuku znali previše amerikanizirati, počevši od Led Zeppelina čiju popularnost u Americi nisu nikako mogli tada provariti, pa do činjenice da su puno kasnije jedan „Rattle And Hum“ U2-a dočekali na nož, a po svoj prilici bi ih se i odrekli da nije uslijedio „Achtung Baby“ prije točno trideset godina.

Creeper na „American Noir“ upravo provociraju taj skučeni, uvjetno kazano nacionalistički britanski, okvir, jer koliko na EP-iju duguju zvuku New Yorka i New Jerseya iz tog vremena kao da transcendentno pričaju priču o jednom drugom britanskom bendu koji je tih godina bez ustručavanja postao američki i tamo napravio dar-mar na Billboardu – a taj bend je Fleetwood Mac. Naime, iako je Will Gould apsolutno ‘prva diva’ ovog benda, prostor koji je kao pjevačica dobila Hannah Greenwood (koja je od klavijaturističke ispomoći na turneji prije pandemije Covida ubrzo postala punopravna članica) podsjeća pomalo na dolazak Stevie Nicks u Fleetwood Mac (a osjeti se pomalo i aroma tadašnjeg Jefferson Starshipa). Uhvatiti vjerodostojnost jednog vremena, oživjeti ga i na trenutak zazvučati potpuno američki uistinu je pothvat vrijedan divljenja za jedan britanski bend, po mišljenju autora ovih redaka.

S „American Noir“ je zvučna pastiche slika Creepera oživjela u svojevrsnom stereo zvuku, jer bi bez američke strane medalje, tj. samo sa „Sex, Death & Infinite Void“ bila nepotpuna. „Anđeo“ je jednostavno morao iskusiti ljubav i s druge strane oceana. Stoga je preporuka svakako konzumirati „Sex, Death & Infinite Void“ i „American Noir“ jedan za drugim jer je to ipak jedna priča s dva velika nadahnuća. Jest da smo mi stariji to sve jednom davno već čuli, neki i aktivno proživjeli, ali neki novi klinci koji njuše da su Creeper prava stvar, definitivno nisu. S ovakvim suvremenicima oni bi lako mogli posegnuti u bogatu škrinju prošlosti, jer s Creeperom ta glazba i dalje živi i ima peckavu magnetičnu privlačnost u izvedbi benda čiji članovi tada nisu bili ni rođeni.

Ocjena oba izdanja: 9/10

(Roadrunner Records / Dancing Bear 2020. / 2021.)

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 kune.

Hvala vam.

1.00 HRK 5.00 HRK 10.00 HRK 20.00 HRK 50.00 HRK 100.00 HRK 200.00 HRK


Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X