‘Dolly Parton: Here I Am’ – žena u kaputu mnogih boja

Whatleyjev film djeluje nedovoljno temeljit u svojoj izvedbi i premda nije loš i lako ga je gledati, ostavlja dojam kako je njegova protagonistica mnogo kompleksnija osoba od slike koju smo na koncu o njoj dobili iz dokumentarca.

“Dolly Parton: Here I Am”

Krajem 2018. američka country kantautorica i pop megazvijezda sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća Dolly Parton vratila se načas u središte pozornosti soundtrackom za Netflixov igrani film “Dumplin'”, a zatim i antologijskim serijalom “Heartstrings” koji donosi osam priča iza njezinih pjesama, nakon čega u posljednjim danima 2019. ista platforma donosi nam i u suradnji s BBC-jev dokumentarni film “Here I Am” o ovoj jedinstvenoj glazbenici i glumici čije djelo možda treba djelomično rehabilitirati nakon što je posljednjih desetljeća, kada se svijet već zasitio njezine bombastične pojave, vjerojatno često nepravedno otpisivan kao jednako kičast kao i njegova izvođačica.

Film “Here I Am” režirao je Francis Whately poznat po recentim BBC-jevim biografijama Davida Bowieja (“Five Years”, “The Last Five Years”, “Finding Fame”), a u svojim uvodnim minutama će nas odvesti na početak Dollyne karijere s vrlo malo informacija o njezinom životu prija dolaska u Meku country establišmenta, Nashville, gdje će svojom pojavom krajem šezdesetih zabljesnuti na sceni i osvojiti srca tamošnje publike svojim prvim hitovima kao što su “Dumb Blonde” i “Just Because I’m a Woman”. Dolly je uskoro postala velikom zvijezdom, zbog svog stasa koji je uključivao goleme perike i gotovo nemoguću figuru s izrazito tankim strukom i upadljivim grudima koje su razigrale maštu brojnih Amerikanaca, no ispod te pompozne vanjštine skrivala se jedna od najtalentiranijih kantautorica svoga vremena, što je ubrzo imala priliku otkriti svijetu u televizijskoj emisiji zvijezde country glazbe Portera Wagonera s kojime će u poslovnom partnerstvu provesti svoju ključnu prvu fazu karijere i milijunima gledatelja predstaviti neke od svojih velikih hitova.

Film nažalost ne istražuje dovoljno duboko odnos ovo dvoje tvrdoglavih zvijezda ni dinamiku u kojoj je uspjeh jednoga uvjetovao isto i drugome, već nakon nekoliko pjesama (među kojima se svakako izdvaja mračna balada “The Bridge”), brzo skreće ka njihovom razlazu koji je Dolly zacementirala pjesmom “I Will Always Love You”. Istu je, naravno, u devedesetima proslavila Whitney Houston kada je od nje napravila megahit za film “The Bodygourd” s Kevinom Costnerom, ali ruku na srce, njezina se verzija po pitanju čiste emocije koja tinja u jednostavnosti ne može mjeriti s izvornikom koji ostaje jednim od najboljih trenutaka saharinskog countryja u njegovoj povijesti.

Parton će karijeru nastaviti nizom uspješnica koji uključuju pjesme poput i danas veoma popularne “Jolene”, ali njezina će karijera predstavljati i za mnoge nedosanjani san prijelaska s country ljestvica u vrhove popa, kada će s menadžerom Sandyjem Gallinom i producentom Garyjem Kleinom snimiti album “Here You Come Again” koji će se prodavati u milijunima primjeraka, što će joj raskrčiti i put prema filmskoj karijeri i ulozi u megauspješnom filmu “9 to 5” u kojem je glumila jednu od glavnih uloga s producenticom Jane Fondom i komičarkom Lily Tomlin. Naslovna pjesma filma također će postati velikim hitom, a Dolly će jahati na valu popularnosti sve do devedesetih, nakon čega joj se karijera pomalo ispuhuje i premda snima tri kritički hvaljena bluegrass albuma, na njima ne zarađuje mnogo, sve dok je u novom stoljeću na put slave ne vraća novi menadžer Danny Nozell.

U samom filmu ne otkrivamo mnogo toga o nekim drugim njezinim poslovnim uspjesima poput, primjerice, temtskoga parka Dollywood. Whatley izbjegava upasti u zamku da od Partonove učini feminističku zvijezdu, jer unatoč nekim pjesmama s početka karijere, tu ulogu su na sebe puno smjelije i izravnije preuzele neke druge žene u countryju, ponajviše jedna Loretta Lynn. Ipak vidjet ćemo cijelu montažu Wagonerovih najava njezinih nastupa u emisiji koje danas čitamo kao izrazito seksističke i podcjenjivačke, a u kojima joj se obraća kao “little lady”, “gal” ili “doll”, umjesto da ističe njezin neupitan autorski talent, pa nam na taj način odaje dojam protiv čega se sve Parton morala boriti na svom putu do slave.

S druge strane, film pod povećalo stavlja neke pjesme koje nisu toliko sjajne kakvima ih želi prikazati, pa se među njima našla i “Grass Is Blue” iz 1999., a koja je tu vjerojatno samo da prikaže kasnu fazu njezine karijere, budući da u njezinom tekstu koji svi u filmu toliko hvale nema ništa revolucionarnog i originalnog ako imamo na umu da je s istom tezom još sredinom šezdesetih Willie Nelson napisao uvelike superiorniju “I Never Cared for You”.

Od sugovornika u filmu izdvajuju se ranije spomenute glumice Fonda i Tomlin, pop zvijezda Kylie Minogue te brojni suradnici iz različitih razdoblja karijere. Dollyn suprug Carl Dean kojeg je upoznala prvog dana svog dolaska u Nashville i ostala u braku do danas i dalje nije sklon pokazivanju svog lica i sudjelovanja u njezinoj slavi, pa tako ni o njemu niti od njega nećemo saznati gotovo ništa. Na koncu, čini se kako smo o Dolly jednako naučili iz mnjoj posvećenih fragmenata lanjskog briljantnog dokumentarca Kena Burnsa “Country Music” kao i iz cjelovečernjeg “Here I Am”.

Whatleyjev film, kao što je slučaj i sa spomenutim Bowiejevim biografijama, na koncu djeluje nedovoljno temeljit u svojoj izvedbi i premda nije loš i lako ga je gledati, ostavlja dojam kako je njegova protagonistica mnogo kompleksnija osoba od slike koju smo o njoj dobili iz dokumentarca. “Here I Am” je tako najbolji kada sa sugovornicima pokušava zagrepsti ispod naperlitane persone i istražiti granicu gdje bi prestajala gluma i počinjala prava osoba ispod sve te šminke, ali to ne dovodi do kraja jer Dolly se čitav život štiti upravo tom maskom i potrebno je više od televizijskog dokumentarca da se taj težak oklop probije. Kao što kaže u jednoj svojoj pjesmi, ona je žena koja nosi kaput od mnogih boja, sastavljen od raznih materijala, njezini slojevi su brojni i neprobojni, a premaz u obliku živuće Barbie lutke kao dodatna ditrakcija reflektira svjetlost i onemogućuje ozbiljnije prodiranje u misterij koji skriva.

Ocjena: 6/10

(BBC Two)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X