Elvis Costello ‘Hey Clockface’ – sat s dva lica

Nostalgija i suvremenost pričaju dvije različite priče na novom albumu Elvisa Costella. Ako je riječ o kruškama i jabukama, onda su to izrazito komplementarni primjerci raznorodnih voćaka.

Elvis Costello “Hey Clockface”

Engleski kantautor Declan MacManus, u široj javnosti poznatiji pod pseudonimom Elvis Costello, u turbulentnu i omraženu godinu ušao je na lovorikama koje si je priskrbio svojim prethodnim studijskim izdanjem “Look Now” iz 2018. godine, a koje su kulminirale u siječnju kada mu je dodijeljen i Grammy u kategorije najboljeg “tradicionalnog pop albuma”. Red je da takvu godinu onda i okonča novim naslovom u svom katalogu kojemu je nadjenuo ime “Hey Clockface”, a koji mu već donosi novi val pohvala kritike, možda i u većoj mjeri nego ovjenčani prethodnik.

Costello je zagazio u drugu polovicu sedmog desetljeća života, a karijera mu se proteže kroz već gotovo pola stoljeća. Okušao se već u raznim žanrovima od novovalnog rocka na kojemu je brusio zube u sedamdestima, preko americane do tog famoznog “tradicionalnog popa” u duhu starih majstora “velike američke pjesmarice” i Tin Pan Alleyja te glazbe u stilu nastavljača te majstorske tradicije poput velikog Burta Bacharacha, a kojoj se u velikoj mjeri vraća i na svom novom albumu.

“Hey Clockface” je zapravo album s dva distinktivna lica. Jedno od njih je to starinsko i bezvremensko koje odiše duhom nostalgije za vremenima kada se popularna glazba pisala, da ostanemo u duhu naslova ploče, urarskom preciznošću, znalački i prema strogim pravilima struke. Ovaj kontingent kompozicija Costello je odradio toliko vjerno uzorima da ih je gotovo teško po kvaliteti raspoznati od pjesama koje je, recimo Bob Dylan obrađivao na trilogiji albuma koja je je prethodila njegovom ovogodišnjem povratku autorskom materijalu s jednim od najhvaljenijih albuma godine, “Rough and Rowdy Ways”.

Drugi je pak set pjesama izrazito ukorijenjen u današnjici s modernom produkcijom i tematikom prožetom nihilizmom društvenih podjela svojstvenih ovom vremenu. U tim pjesmama cinizam i angst jednako su prisutni kao na slavnim pločama s početka Costellove karijere, a dopuštaju mu da zakorači i u eksperimentiranje s progresivnim elementima poput primitivnog beatboxa koji možda nije rudimentaran i grub kao primjerice onaj koji je stvarao Tom Waits na ploči “Real Gone” (2004.), ali u svakom slučaju postiže sličan efekt na pjesmama poput “Hetty O’Harra Confidential”.

Album započinje atmosferičnom recitacijom “Revolution #49” koja naslovom možda odaje počast Beatlesima, ali ugođajem nas uvodi u ploči koja će se pokazati punom iznenađujućih zaokreta i obrata. Prvi singl “No Flag” je nihilistički iskaz u vremenu u kojem istina više nema vrijednosti, vremenu bez religije, filozofije i Boga, odnosno kako to Elvis slikovito servira: “No God for the damn that I don’t give.” Nakon toga zakoračit ćemo u onaj prvospomenuti kontingent pjesama koji koketira sa starinskim popom i to u jednoj od najuspješnijih skladbi, “They’re Not Laughing at Me Now”, da bi zatim opet na “Newspaper Pane” zazvučao veoma suvremeno i mračno, produkcijski nalik najboljim radovima Joea Henryja (primjerice onome na vlastitom “Tiny Voices” iz 2003. godine).

“I Do” (podnaslovljena kao “Zula’s Song”) vuče nas u predjele noir jazza, da bi zatim u “We Are All Cowards Now” zavirio u paranoičan um konzervativne Amerike koja već desetljećima živi u strahu od oduzimanja oružja. I onda opet odlazak u prošlost u naslovnoj pjesmi koja odiše duhom Fatsa Wallera, pa se čak u posljednjoj četvrtini pretvori u jednu od njegovih kompozicija, “Hoe Can You Face Me Now?”. Pred kraj ploče dočekat će nas i još jedna kompozicija, pjesnički pretencioznija od uvodne, ali svakako sugestivna i uspješna “Radio Is Everything”.

Ovako nabrajajući pjesme čitatelj bi mogao dobiti dojam da je riječ o meandrirajućoj i nefokusiranoj nakupini raznorodnog materijala koji nema dovoljno zajedničkih osobina da bi činile čvrstu cjelinu, no ako je riječ o kruškama i jabukama, onda su to izrazito komplementarni primjerci različitih voćaka. Štoviše, upravo različitost sastava ovu ploču čini zanimljivom i vrijednom dodatnog istraživanja i upoznavanja te svakako možemo zaključiti da se iza, ruku na srce, prilično grozne naslovnice skriva jedan od najzanimljivijih Costellovih albuma u posljednje vrijeme.

U slučaju da vam “Hey Clockface” probudi želju za dodatnim istraživanjem ili ponovnim upoznavanjem s Costellovim katalogom, onda budite obavješteni da je samo sedam dana nakon ove ploče objavljeno i raskošno reizdanje povodom četrdesete obljetnice jednog od najsjajnijih bisera rane faze Elvisove djelatnosti, njegov sjajni album s bendom The Attractions “Armed Forces” iz 1979. godine. Izvorni album dolazi popraćen brojnim live materijalom iz tog razdoblja kao i originalnim singlovima s B-stranama na sveukupno devet diskova i svakako će vam osigurati dobar komad vremena provedenog uz jednu od najboljih epizoda Costellove karijere.

Ocjena: 8/10

(Concord Records, 2020.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X