‘Fairytale of New York’ i kultura srednjeg prsta

U blagdanski kozmos koji obiluje pustolovinama Djeda Mraza, njegovih sobova, božikovinom i kestenima koji pucketaju na otvorenoj vatri zalutala je pjesma u kojoj se pijanac i ovisnica svađaju i vrijeđaju politički nekorektnim izrazima. I što sad?

The Pogues ft. Kristy MacColl “The Fairytale of New York”

Svake godine kad zahladi i sitno brojimo do prvih dana mjeseca prosinca kada radijskim valovima zavladaju prvi zvuci konfekcijske božićne glazbe, u medijima se iznova počne rađati vječna kontroverza oko uvrštavanja jedne pjesme koja je postala dijelom standardnog repertoara u masovnoj konzumaciji. Riječ je o hitu “Fairytale of New York” irskog folk punk benda The Pogues iz pera njihovoga krezubog frontmena Shanea MacGowana koji je poput mnogih svojih poetskih prethodnika slavu u jednakoj mjeri stekao svojim maestralnim stihovima koliko i bjesomučnim opijanjima koja su u konačnici rezultirala i njegovim izbacivanjem iz matičnog sastava.

Zec problematike vezane za “Fairytale” leži u grmu strofe u kojemu ljubavna veza para o kojemu pjesma govori dospije u krizu u kakvu gotovo svi odnosi zapadnu, onu kad prvi val zaljubljenosti usahne, a mane ljubavnika postanu vidljive i u središtu pozornosti. Shaneovi likovi ovdje upadaju u bračnu svađu u kojoj ne štede pogrde na međusobni račun, pa tako on nju naziva “an old slut on junk”, odnosno starom droljom na heroinu, dok ona (čije dionice pjeva pokojna kantautorica Kirsty MacColl s nekoliko hitova iz osamdesetih i devedesetih ), njemu upućuje riječi koje su se našle u središtu spomenute kontroverze: “You scumbag, you maggot, you cheap lousy faggot.”

Naravno, vremena u drugom i trećem desetljeću 21. stoljeća puno su osjetljivija nego ona u sredini osamdesetih kad je ova pjesma izvorno objavljena na albumu “If I Should Fall From Grace With God” i radijski urednici dovedeni su u nezgodnu poziciju u kojoj moraju odlučiti trebaju li u eteru zadržati pjesmu koja je u međuvremenu postala jednom od najvoljenijih u blagdanskom repertoaru u njezinom originalnom obliku ili joj riječi koje zvuče pogrdno prema gay populaciji trebaju cenzurirati kako ne bi dali povoda prihvaćanju negativnog oblika komunikacije.

Ovdje bismo mogli stati u obranu MacGowanovih stihova pograbivši za Oxfordovim rječnikom koji daje različite definicije za pojam ‘faggot‘ u britanskom i sjeveroameričkom slengu. Ono što Amerikancima označava pogrdni izraz za homoseksualca, Britancima, a pogotovo Ircima u čiju se kulturu ubrajaju The Pogues, a što je i nasljeđe likova u pjesmi “Fairytale of New York”, ovaj pojam označava lijenčinu, osobu “considered to be troublesome, useless, or slatternly”; ono što bi naš narod preveo kao “niškoristi, jebivjetar ili luftbremzer”. Ovo tumačenje svakako ima više smisla u kontekstu pjesme, budući da je jasno da je lik u pjesmi na kojeg se izraz odnosi neupitno heteroseksualne orijentacije.

No, možda ne bismo bili u potpunosti pravedni kada bismo ovdje podvukli crtu i proglasili cijelu stvar nesporazumom koji je previše napuhan u doba nabrijane političke korektnosti i opće osjetljivosti konzumenata popularne kulture, budući da to nije poanta koju želimo istaknuti. Uostalom, dovoljno je zagrabiti samo par godina u budućnost kad izlazi album The Poguesa “Hell’s Ditch”, na kojemu se nalazi pjesma “Lorca’s Novena”. Ova pjesma govori o smaknuću slavnog homoseksualnog pjesnika Federica Garcíje Lorce. Kad ubojice dođu obaviti svoj krvavi posao, Lorcu ostave za kraj: “Lorca, the faggot poet, they left till last/Blew his brains out with a pistol up his arse.” I ovdje su stihovi ispričani iz rakursa nasilnih barbara, ali teško je braniti tezu da se u njima ne misli na Lorcinu seksualnost, već na to da je pjesnik bio ljenguza.

Bend The Pogues ne klasificira se bez razloga kao punk sastav. Iz primjera “Lorca’s Novena”, kao i iz nekoliko desetaka drugih pjesama vidimo da su temom Shaneove poezije često okrutnost i nasilje, njegovi likovi su gotovo u pravilu pijanci, ljudi s ulice, prostitutke i kockari, njihov svijet je grub i nemilosrdan, pa je takav i jezik koji koriste. “Fairytale of New York” nije iznimka u MacGowanovom svemiru, a njezino probijanje u mainstream etere je zapravo komedija zabune istoga ranga poput one u kojoj Donald Trump na svojim skupovima koristi pjesme poput “Fortunate Son” Creedence Clearwater Revivala, “Born in the USA” Brucea Springsteena i “Rockin’ in the Free World” Neila Younga. One naoko mogu zvučati kao domoljubni materijal, ali svakome tko posluša o čemu govore postaje jasno da pošalju suprotnu, izrazito kritičku poruku.

Optužiti pankera za političku nekorektnost isto je kao i optužiti bocu viskija za svoje pijanstvo.

Na sličan način je u blagdanski kozmos koji obiluje pustolovinama Djeda Mraza, njegovih sobova, božikovinom i kestenima koji pucketaju na otvorenoj vatri zalutala i pjesma u kojoj se pijanac i ovisnica svađaju i vrijeđaju politički nekorektnim izrazima. No optužiti pankera za političku nekorektnost isto je kao i optužiti bocu viskija za svoje pijanstvo. Punk pokret je svojim pojavljivanjem u sedamdesetima obavio svoju zadaću šokiranja javnosti svojim abrazivnim tekstovima, žestokim zvukom, upečatljivim modnim stilom, prihvaćanjem simbola ekstremnih političkih pokreta i komunikacijom bez dlake na jeziku, a ako su The Pogues dio tog paketa ublažili, onda su drugi dio samo pojačali. U samoj srži te kulture je uzburkavanje duha prosječnosti i stvaranje nelagode buržoaziji. Prihvatiti Shaneovu pjesmu kao dio glazbene zavjese vaših božićnih večera znači prihvatiti kulturu srednjega prsta u okvire srednje struje, a za prihvaćanje bilo čega što nekome stvara nelagodu danas smo očito manji spremni nego prije. Uostalom, srednji prst vrijeđa onoga kome je upućen.

Bolje je da “Fairytale of New York” urednici uopće ne puštaju na radiju, nego da je puštaju u cenzuriranom obliku. Poruka koju tako šalju jest da je pankerski stav prihvatljiv ako mu uklonimo zube i kandže. Naravno da smo mu na taj način uklonili i raison d’être, pa onda ne možemo govoriti o bilo kakvom stavu. Ulazak punka u mainstream nedvojbeno označava konačno ostvarenje stare parole “Punk is dead”. Formatirane radijske postaje, baš kao ni Trump, ponavljanim puštanjem ne mogu pjesmu pretvoriti u nešto što ona nije. Zašto onda uopće uporno pokušavati?

Zadnje od Komentar

Idi na Vrh
X