Festival Konfrontationen u Nickelsdorfu – kišica swinga u dvorištu avangardističke oluje

Posljednjeg vikenda srpnja u trajanju od četvrtka, 25. do nedjelje 28., u pitoresknom gradiščanskom gradiću Nickelsdorfu nadomak madžarsko-austrijske granice održano je jubilarno 40. izdanje festivala Konfrontationen na kojem je pored trojke slovenskih glazbenika i glazbenica, Maje Osojnik, Tomaža Groma i Boštjana Perovšeka te fotografa Žige Koritnika, nastupila i pijanistica, Marina Džukljev iz Novog Sada.

Konfrontationen 2019: Terrie Hessels na gitari i slikarica Emma Fischer (Foto: Žiga Koritnik)

Četvrtak

Prvu je večer otvorio francusko-talijanski kvartet Hochstapler, pojačan Christianom Lillingerom princom od bubnjeva, a zaključio trio Johna Dikemana s ritam-sekcijom William Parker (kontrabas) i Hamid Drake (bubnjevi). Maja Osojnik je nastupila između – s Zsamm (zusamen – op. aut.); skladateljica, improvizatorica i vokalistica, u duetu s bubnjarem Patrickom Wurzwallnerom, koristi se magnetofonima i elektronikom u kombinaciji s glasom. Nastupala je na Izlogu u Teatru &TD s Broken Heart Collector, kao i u inim kombinacijama, a jedna je od viđenijih izdanaka nove bečke scene. Rodom iz Kranja, stjecala je naobrazbu kao bas-blok-flautistica i izučavala ranu glazbu, uz senzibilitet Soundgardena. Cura pjeva nešto kao Scott Walker, a sve je izbrejkano da bi i kiborzi zađuskali. Iznenadilo me je da je odabrala za nastup ovaj projekt, budući da je ove godine nastupila i solo na festivalu u Madeiri, a uglavnom sa svojim bendom Rdeča Raketa izvodila u živo radio-dramu s kojom odlazi i na Saalfelden Jazzfestival krajem kolovoza.

Istog su se dana u sklopu sound-art izložbe Something to Play, predstavili i Grom i Perovšek. Grom je došao s “iMstrumentom”, audio-video instalacijom koja snimke solo-nastupa mnogih europskih, kao i onih japanskih i američkih improvizatora, projicira na ekran, a posjetiteljima je omogućeno da sami izaberu glazbenike koji će s ekrana grupno improvizirati. U miksu slike može se naći i četiri kadra istog glazbenika koji onda svira sam sa sobom u realnom vremenu.

Konfrontationen 2019: ZSAMM, Maja Osojnik i Patrick Wurzwallner (Foto: Žiga Koritnik)

Suptilna je to kritika upotrebe tehnologije u današnje vrijeme, kao i rad Boštjana Perovšeka, slovenskog skladatelja koji se bavi bioakustikom, “In Embrace of Vibrations”. Rad se nalazi van galerije na tratini koja se nalazi između dvaju imanja na putu prema njivi i sastoji od četiri magnetofona. Perovšek je na galerijskoj i glazbenoj sceni od 80-ih, a ovog je proljeća vodio radionicu zvučnog safarija na festivalu Cerkno, dok je na festivalu Sajeta nastupio s projektom “Bio, Industrial Acoustics”, uživo uz bubnjara kojem je puštao soundscapeove. U sklopu postava, svoj su radi predstavili i Bycicle Liberation Front, kao i austrijski autori Noid, Chris Janka, Cyril Bachinger, kao i Dieter Kovačič.

Petak

Druge je večeri festival predstavio austrijsku scenu s nastupima Freedom & Unity na kojoj su bečki glazbenici bliski klubu Celeste nastupili uz pojačanje Johna Edwardsa (kontrabas), Joea McPheeja (saksofon, poezija), Tonyja Bucka (bubanj) i Magde Mayas (preparirani klavir). Na pozornicu su izišli Susanna Gartmayer (bas-klarinet), Thomas Berghammer (truba), Irene Kepl (violina), Hans Falb (gramofoni) i Didi Kern (bubnjevi). Na njihov se nastup obojen kontrabas-solom iz svih drvenih registara, nadovezala McPheejheva poezija u čijim se stihovima našlo imena skoro svih skladbi kompozitora njegove generacija u ugodnom milozvučju afroameričke tradicije. Hans Falb, osnivač festivala kojeg već gura 40 godina netipična je pojava, budući da se na koncertima koji ga vesele zadržava na pozornici, bilo da leži na njoj ili da svira, poput kakvog Kekeca. Ove je godine, trčkaranje usporio radi otečene noge, budući da većinu vremena hoda bos.

Konfrontationen 2019., Nickelsdorf, Austrija (Foto: Žiga Koritnik)

Festival Konfrontacije je pokrenuo sljedeći nit kako bi scena izgledala, kad bi bilo po njegovom, kada bi bio izbornik festivala. Proljetos i zimus smo se družili i tom sam mu prilikom darovao album Mimika Orkestra koji stoji na istaknutom mjestu u biranoj fonoteci slavne Jazzgalerie na glavnoj ulici Nickelsdorfa. Ove je godine odlučio zaorati u vlastiti koncept – kucavicu festivala koji se diči uglavnom improvizacijom po još neutrtim stazama. Nastupio je EKG Ensemble pijanista Oskara Aichingera. Pjevačica Susanna Heilmayr shvatila je to kao recital, a svirala je i violu i baroknu obou. Na gitari je bio sveprisutni avant-gažer Burkhard Stangl.

Da, nešto se dešava s Hansom. Ali, dobro… uslijedit će duet Irene Schweizer s Hamidom Drakeom; tek je taj iskočio iz konfrontacijskog konteksta. Naime, Schweizer je kao što joj prezime i kaže iz Švicarske, a povjerenje je i pažnju dosad poklonila duetu s bubnjarem Louisom Moholo-Moholoom, s kojim nastupa od sredine 1970-ih, kao i Hanu Benninku. Ta dva dueta se smatraju creme de la cremeom spontano improvizirane glazbe i stoga je pravo nadahnuće bio najavljen koncert s Drakeom. Autorica koja je suosnivačica Feminist Improvising Group, pri kraju je već osme dekadu života, stoga bi ponajteže bilo očekivati od nje da zasvira uz taktove kakvog standarda. No, upravo to se desilo, strukturirajući kompozicije kao da je za leđa drže Thelonious Monk i Mary-Lou WIlliams, počastila nas je melodijskim linijama s plesnjaka u koje su utkane disonance na najhladnijim mjestima. U publici je atmosfera ionako 60-plus tako da možeš zažmiriti dok kiša radi svoje po krovu terase i s Hamidovom nogom na hi-hatu, odolijevati zvučnim i teškim udarcima koji proklijavaju u prozračne sinkope. Kišica od swinga u dvorištu klasičnog bebopa, uistinu neobičan doživljaj. U nastavku večeri svirali su P:Y:G, dečki iz Beča koji su odlučili krenuti iz dronea koji ima industrial prizvuk. Gitarist Pockfuss s hrpom pedala, tenor-saksofon Jakoba Gniglera i bubanj Alexandra Yanillosa s triggerima. Gnigler je odsvirao solo Kena Vandermarka na vlas isto. Treba se okuražiti nešto odsvirati nakon čarolije veterana.

Konfrontationen 2019: Pierre Borel (alto sax), Louis Laurain (truba), Antonio Borghini (bas), Christian Lillinger (bubnjevi) – Foto: Žiga Koritnik

Subota

Treći je dan počeo iščekivanjem oluje, svi su pričali o njoj, budući da su vijesti iz Mađarske i Slovačke uzvraćale ozbiljnom meteorološkom tenzijom. Jedina tenzija s ove strane granice bio je večernji nastup nizozemske grupe The Ex, podjednako starih koliko i festival. Ovaj anarho-punk bend prošao je do sada kroz nekoliko inkarnacija, a u posljednjoj ostao bez bas-gitare. Tada su i nastupili u Zagrebu, odvraćajući nam pažnju od kretenjavog Morrisseya. Terrie i Andy prešli su na bariton-gitare, a frontmen Arnold je na ritam-gitari. Složili su opet novi materijal i uz Katin poliritmični swing, često i neparni, uglavnom otperjašili tight đusku, bez ijedne slabe točke. A bilo je i kasno već, počeli su u 1 po ponoći. Središnja manifestacija odvijala se u 14 popodne van grada. Umjetnička kolonija Kleylehof koju je prije par godinama grof Eltz oteo umjetnicima, preselila se u manji prostor imanja. Ambijent je u okružju starog magazina na koji je nadograđen amfiteatar opasan suhozidom i na kojem je Žiga Koritnik, predstavio knjigu Cloud Arrangers. (Razgovor sam moderirao ja lično. – op. aut.) Glazbenik s naslovnice izdanja, Paul Lovens, zajedno s Falbom se pridružio Koritniku, nemalo uoči performansa Terrieja Exa koji je prčkao po gitari dok je Emma Fischer, supruga, slikala. Predstavio se i duet klarinetista International Nothing koji svira mikrotonalnu glazbu, o kojem smo već pisali. A potom je prikazan i dokumentarac posvećen njima, “In Trout We Dust”.

Fredom And Unity, Thomas Berghanner (Foto: Žiga Koritnik)

Večer je započeo duet gramofondžije s pjevačicom Utte Wasserman. Joke Lanz dolazi iz Geneve – što mu je pravo ime, a ne umjetničko – i osnivač je experimentalnog noise benda Sudden Infant koji je debitirao albumom “Radiorgasm” 1991. Njegov se nastup sastoji od sitnih gesta kojima vraća gramofone u suprotnom smjeru, a zvučni materijal najčešće je tek jedna fraza i onaj blok tišine koji je na njega nakalemljen. Wasserman je visoka gospođa u večernjoj haljini narančaste boje koja izvodi s glasom otorinolaringološke vježbe i pomogla si je s drombuljom i puhalicama. Neobičan duet u još izazovnijoj uvertiri u večer, nadogradio je kvartet Does Sound Have A Shadow koji je zahtijevao punu koncentraciju koju na terasi ugostiteljskog objekta možda i nije najzahvalnije postići. Da se isti dogodio u ranije odigranom Kleylehofu, a ovdje puštao onaj dokumentarac – program bi bio daleko dinamičniji. U nastavku je nastupio Lovens u duetu s gitaristom Florianom Stoffnerom, što je repriza jednog segmenta s festivala Cerkno. Manje više penzionirani bubnjar znao je zaiskriti s pozornice, ali odabrao si je za to potpuno neprikladnog gitarista koji uglavnom svira chops. Na pozornicu će, uoči ponoći, izići doajen scene, vremešni njemački saksofonist Peter Brötzmann s tenor-saksofonom, te dva klarineta, jednim od drveta i drugim od metala.

Tko će u godinama koje dolaze preuzeti baklju tih starih glazbenika teško je reći. Prve večeri su nastupila dva glazbenika koji pretendiraju na to mjesto, jedna kao njegova replika, energični bljuvač i saksofonska baklja John Dikeman, nasuprot promućurnog analitičara Pierrea Bourela koji je pronašao nove prolaze kroz harmonijske zarasline free-bopa. Brötzmann je sve to, ali i noćnik koji može izići na crtu svakom gnawa-svatu ili dervišu iz Afrike, svojim prodornim grlom kroz saksofon. Posljednjih godina uljuljkan u romantičnu vezu s Heather Leigh, skladateljicom koja svira pedal steel, ušao je u domenu koju smo sarkastično krstili kao Brotzmann for Lovers, no ono što je izveo bilo je ipak namijenjeno za ‘motherfuckers’; Lemmy Kilmister jazza sjašio je s vala zvuka i povukao se u noć. A tek onda nesretnici koji su morali šljapkati do svojih smočenih šatora…

Irene Kepl i Joe McPhee (Foto: Žiga Koritnik)

Nedjelja

Zaključna večer festivala počela je u evangeličkoj crkvi koja je od Falbove gostionice odvojena tek zidom, a u njoj je nastupio mali Arnold iz Exa. Poznatiji kao Zea, kantautor je to koji pjeva frigijskim narječjem sa sjevera Nizozemske, a nakon je nastupila i Lena Hessels, mlada kantautorica iz istog legla. Teror koji će zavrtiti po našim kostima Marina Džukljev u duetu s čelistom Noidom može se opisati kao tri Kubrickova soundtracka u jednom. Marina Džukljev iz Novog Sada posljednjih godina pojavljuje se kao pijanistica ansambala Szilarda Mezeija, skladatelja koji je Braxtona oživio pomoću Bartokovog duha. Tu su i dueti s bubnjarom Jakom Bergerom, kao i trio u koji im se ušuljao gitarist Samo Šalamon. Orgulje iz crkve već su i ranije mobilizirane u festivalski program, no ovaj put će o tome zacijelo biti obaviješten i čovjek iz bečke etikete Mego koja prati i objavljuje pomaknutu elektroniku i avangardu. Ako još nije, evo podsjećamo!

Irène Schweizer (Foto: Žiga Koritnik)

Večer je započeo Ab Sextet, zamišljen kao berlinska sinteza libanonske scene, kolektivna improvizacija glazbenika iz jezgre scene iz Bejruta i etikete Al Maslah. Većina njih, predvođena karikaturistom i trubačem Mazenom Kerbajem čije se glazbalo nalazi na kraju gumene cijevi, detronizira je i muzici pridaje tatijevski geg. Tu je i par Buck-Mayas, ali glazba nikako da se odvoji od poda i sve ostaje na pozornici; leteći tepisi koji se nisu vinuli do visećih vrteva. Ali će to poći za rukom gracioznoj melodioznosti Nicole Mitchell iz Čikaga u triju s Myrom Melford (piano) i Joelle Leandre (kontrabas). Bilo ih je posvuda i glazba je kružno tekla po dvorištu i oko pozornice, iako je Melfordova provela koncert kriveći kičmu nad iznutricom piana. Sigurna ruka i majčinski arco-rad Leandrove stvari dovode na mjesto.

Hamid Drake (Foto: Žiga Koritnik)

Večer su zaključili Anguish, bend Matsa Gustafssona koji kao i Lovens već nekoliko godina živi u Nickelsdorfu, s MC Dälekom, Andreasom Werliinom (iz Fire!) na bubnjevima, Hans-Joachimom Irmlerom iz Fausta na analognoj elektronici i Mikeom Mareom na laptopu i gitari. Nemamo što dodati, bend koji pomiče granice hip-hopa dobrodošao je da privuče ljude na festival uglavnom napučen nekima od pionirskih posjetitelja festivala, kao i austrijskim glazbenicima koji uredno nastupaju iz sezone u sezonu. Pokazavši se da se ne boji uhvatiti u koštac s nekima od svojih premisa, možda pronađe način da inherentnu vehementnost austrijske scene uistinu nadogradi vitalnošću za koju u posljednjem desetljeću ima i potencijala.

Zadnje od Reportaža

Idi na Vrh