Giant Sand u Zagrebu – Pijesak Arizone u Močvari

U sinoćnjoj posljednjoj, ledenoj studenjoj noći zagrebačku su močvarnu publiku postepeno zagrijavali Patsy’s Rats, zatim Brian Lopez i Gabriel Sullivan u akustičnom setu, da bi sve kulminiralo suludo prelijepom pješčanom olujom kojom nas je zatrpao Giant Sand.

Giant Sand u Močvari (Foto: Samir Cerić Kovačević/Soundguardian.com)
Giant Sand u Močvari (Foto: Samir Cerić Kovačević/Soundguardian.com)

Nikako da naučim da se na koncerte u Močvari ne smije kasniti, jer rijetko kada ne započnu na vrijeme. Tako me je sinoćnje polusatno kašnjenje koštalo propuštanja nastupa Patsy’s Rats, benda mlađahne kćerke Howiea Gelba, Patsy Gelb. U klub sam ušla u trenutku kad je Brian Lopez, jedan od gitarista Giant Sanda, u akustičnom setu blagog tex-mex štimunga izvodio jednu od svojih pjesama, i na sekundu sam zbunjeno pomislila da se M. Ward priključio ekipi na turneji, jer Brian čak pomalo i fizički podsjeća na Warda kojeg je Howe Gelb iskopao i podastro javnosti njegovo genijalno postojanje. Nakon Lopeza svoju je pjesmu izveo Gabriel Sullivan, još jedan od gitarista benda iz trenutne postave, i tako su se u polusatnom tihom setu izmjenjivali dok je onaj drugi pratio prvog na gitari.

Poslije ovog zagrijavanja na scenu je stupila tusconska ikona Howe Gelb, spritus movens Giant Sanda i jedan od najvećih bogova americane koji već puna tri desetljeća suvereno vlada ovim žanrom. Gelb je ovom turnejom po Europi tobože došao promovirati svoj najnoviji album “Heartbreak Pass”, a zapravo se došao osobno oprostiti s europskom publikom na posljednjoj, kako je najavio, turneji Giant Sanda. Taj prekid karijere jednog tako plodnog autora, kojim je tijekom sinoćnjeg koncerta neprestano zveckao, zvučalo je potpuno nestvarno i gotovo poput neslane šale, posebno nakon svega što je u sinoćnjem nastupu priredio zagrebačkoj publici. Nakon ovakvih nevjerovatnih glazbenih poslastica, tako tužno rijetkih, sve te kombinacije riječi koje streme opisati proživljenu atmosferu zvuče tako otužno siromašne, nedostojne i blesave, i zapravo nitko tko je sinoć propustio doživjeti ovaj biser ne može shvatiti razmjere ushita kojim je Gelb i njegova karizma, pa još u kombinaciji s genijalnim muzičarima, ošamario kompletnu močvarnu publiku.

Giant Sand u Močvari (Foto: Samir Cerić Kovačević/Soundguardian.com)
Giant Sand u Močvari (Foto: Samir Cerić Kovačević/Soundguardian.com)

Čim je stupio na scenu, istisnuo je svojom pojavom sav kisik iz Močvare. U životu nisam vidjela takvu pojavnost; nevjerovatno naočit muškarac u već zrelim godinama, koji stari onako kako stare vino ili viski – nepravedno dobro – s karizmom kakvu posjeduje tek rijedak primjerak muške vrste, potpuno svjestan vlastite moći i važnosti i utjecaja kojeg ostavlja na publiku, s posebnim naglaskom na ženski dio, tihim je glasom preo o svemu i svačemu što mu je u trenutku palo na um, a meni je apsolutno sve što je taj čovjek sinoć izgovorio tim svojim glasom zvučalo toliko genijalno, poput aforizama starih šamana, onih koji su proživjeli već nekoliko inkarnacija.

Nastup je započeo riječima ‘Let’s say a prayer by a rabin Leonard Cohen’, izvevši nakon toga predivan cover” A Thousand Kisses Deep”. Nastavio je nekim prastarim alt-country stvarima Giant Sanda, usput se ispričavajući što se možda neće sjetiti baš svih stihova, jer davno je to bilo kad ih je napisao. Lukavo, u maniri starog iskusnog lisca svjesnog kako se gradi dramaturgija koncerta, pametno je izmjenjivao tihe i glasne stvari, svoje i tuđe (legendarni George Jones mu je sinoć bio glavni izbor), pa bi tako nakon melodično bučnog tex-mexa s tri gitare, s nevjerovatnom lakoćom kliznuo u tihu, sanjarsku americanu bez gitara, samo s ritam sekcijom i njim osobno za klavijaturama.

Giant Sand u Močvari (Foto: Samir Cerić Kovačević/Soundguardian.com)
Giant Sand u Močvari (Foto: Samir Cerić Kovačević/Soundguardian.com)

Cijeli je nastup ostavljao dojam potpune improvizacije, kao da uopće nisu imali set listu, i kao da im je promocija aktualnog albuma zadnja rupa na svirali, što je naravno bio samo brižno planirani igrokaz. Nakon izrazito duhovite “Song So Wrong”, čiji stihovi su me dobrano nasmijali, odabrao je moju prijateljicu što se iz prvog reda najrevnije smijala stihu ‘something’s wrong with my therapist’ za svog novog terapeuta i dobar dio konerta, na njezinu potpuno zaljubljenu nevjericu, posvetio komunikaciji s njom osobno, nazivajući je neprestano ‘doc’. Pitao ju je u jednom trenutku čak i ‘doc, what do I do now?’, na što mu je ona odgovorila ‘just deliver the “Shiver”’ i, kao da su prethodno dogovorili ovaj skeč, on je poslušno rekao ‘OK’ i započeo svoju legendarnu ježilicu s početka nultih.

I bogami je isporučio “Shiver”, u doslovnom i metaforičkom smislu – ne sjećam se kada sam posljedni put doživjela situaciju u kojoj mi je cijelo tijelo naježeno od zvuka, imala sam osjećaj da su mi i kosa i obrve naelektrizirane. Poslije toga je na scenu dovukao svoju kćer Patsy i izveo s njom dva divna dueta, a onda je kao posebno iznenađenje večeri, iako nipošto i neočekivano, pozvao Lovely Quinces, Dunju Ercegović, genijalku koju je otkrio na festivalu u Kotoru i koja ga je toliko oduševila da ju pozvao da mu otpjeva bekove na posljednjem albumu, nakon čega ovog proljeća imala čast provesti i mjesec dana s njima na turneji Europom. Nije propustio ni pristojno zahvaliti nam što smo mu je posudili na neko vrijeme. Pitao ju je prije početka ‘Do you have something to say before we start?’, a ona mu je zaigrano, s onom simpatičnom mladenački-splitskom drčnošću odgovorila ‘Good luck, sucker’, referirajući se na jednu od njegovih pjesama koju je osvirao na početku koncerta. Kombinacija njihovih glasova zaista je magična i uopće nije čudno što ju je stari bog nanjušio i dao joj ovu priliku. Otpjevali su zajedno “Hurtin’ Habit” i još dvije stvari s novog albuma, a onda je bend na minutu napustio scenu, tobože završivši koncert. Nakon upornog dozivanja publike, izašli su na scenu još dvaput i svirku okončali nakon nešto više od dva sata.

Giant Sand u Močvari (Foto: Samir Cerić Kovačević/Soundguardian.com)
Giant Sand u Močvari (Foto: Samir Cerić Kovačević/Soundguardian.com)

Bez pretjerivanja i pompoznosti može se raći da je Giant Sand sinoć posve začarao Začaranu Močvaru. Zatrpala je ta džinovska pješčana oluja sinoć naš mali klub, puneći nam arizonskim pijeskom uši, oči, noseve i sve pore tako temeljito da se svatko tko bi u publici na trenutak zatvorio oči mogao instantno katapultirati u onu čuvenu arizonsku pustinju u kojoj strše samo Red Rocks i pokoji kaktus o kojeg se zabija kotrljajuće grmlje u purpurnom sumraku na četrdeset stupnjeva.

Bend se poslije svega ležerno družio s najžilavijim i na hladnoću najotpornijim posjetiteljima, uz pivo i zezalice, što je cijeloj toj večernjoj ljepoti dalo još jedan poseban tač, kao da se zaista radi o najavljenom oproštaju kojega su htjeli dostojno proslaviti sa svojim vjernim zagrebačkim štovateljima.

Bez ikakvog pretjerivanja, potpuno odgovorno tvrdim da je ovo sinoć bio koncert godine, možda čak i desetljeća. A nekima, neću imenovati, čak i života. Džinovski pljesak za džinovski pijesak.

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh