Jonathan ‘Bliss’ – drsko s razlogom i mudima

Riječkom bendu Jonathan najbolje bi bilo da ih objavi neki major igrač poput Domino Recordsa, onda bi vjerojatno mnogi bili daleko manje podozriviji u slušalačkom iskušavanju kvalitete ovog punokrvog rock benda.

Jonathan ‘Bliss’

Da, bilo bi to najbolje… Ali stvari u glazbenoj industriji uglavnom ne stoje tako da su kvalitetnima otvorena sva vrata… No nije ovo uvertira za zauzimanje onog tipičnog hrvatskog kmečavog stava: „da su ti momci negdje drugdje sad bi bili zvijezde jer ih ovdje publika neće prepoznati“, jer ionako držim da to nije kritički stav već jalovo nostradamusiranje u kojem se unaprijed oplakuje favorit što je samo znak kolektivne malodušnosti.

Naravno u tom mentalnom sklopu problem je što ima i mladih ljudi koji će nečije iskreno koračanje prema zvijezdama gledati kao drznički čin napuštanja osrednjosti. Stoga treba odmah reći da Jonathan kao bend opasno iskače i svih okvira osrednjosti, a uputili su se na riskantno putovanje u srce današnjeg rock mainstreama, otvarajući tako i ranjivu točku da ga malodušnici lako mogu otpisati kao pozerski projekt. Bio pozerski ili ne, kvaliteta mu se ne može osporiti, kao ni osjećaj za kreiranje hita („Maggie“) koji je u prilično kratkom roku bio pozitivan inicijator za popunjavanje zagrebačkog Malog pogona Tvornice kulture. Što god neki mislili, 200 ljudi u Zagrebu na koncertu riječkog benda sa samo jednim EP-ijem objavljenim na Bandcampu nije mala stvar u ovoj maloj zemlji, već bitan indikator.

Svjedočio sam tom nastupu i katarzi koju je bez trikova postigao domaći bend s izričajem na engleskom jeziku i to je bio daleko uvjerljivije od mnogih stranih ‘klupskih atrakcija’ koje su nam dolazile u goste proteklih godina. Pjevač Zoran Badurina napravio je korak dalje od nastupnog EP-ija te na prvijencu „Bliss“ pokazao i dokazao širi dijapazon svog vokalnog angažmana. Koliko je uvjerljiv u već dokazanoj pop formi jedne „Maggie“, toliko vješto ‘swinga’ u Franz Ferdinandovskoj „Communicate!“, ali i ono najvažnije drži vodu u isposničkoj Caveovskoj „Paperman“ – upravo u njoj na površinu izlazi njegova vokalna višeslojnost i snaga interpretacije, u njoj je on ‘unutra’ poput nekog dramskog tragičnog lika čija dubina  razdiranja nutrine se hipnotički i empatično širi na slušateljsko uho.

Upravo je „Paperman“ i najskliskiji teren. Da je Badurina tu pao, cijeli album „Bliss“ bio bi upitan, no nije pao, dapače, trijumfirao je. I tu je također ona prekretnička točka u kojoj je ono što je (za nas neinvolvirane) bio projekt iskusnih riječkih glazbenika je opravdano i oživljeno kao bend sa smislom, stavom, pričom i već spomenutom kvalitetom. Nije tu riječ o: „pogledajte kako super sviramo“ stavu, iako je, ruku na srce, sve izvedeno besprijekorno. Možda je najbolje to nazvati rokerskom drskosću, no za rock and roll treba imati drskosti, a koplja se obično lome na opravdanosti te drskosti. U slučaju Jonathana je to drskost s pokrićem, jer zašto glumiti skromnog i neartikuliranog alternativca kad se može složiti bend koji je u stanju otpuhati mnoge.

Dvojbu o originalnosti je pak najlakše eliminirati time onom poznatom mudrošću da svi dobri bendovi slično zvuče, a isto vrijedi i za loše bendove. Jonathan svakako nisu loš bend. Suvereno barataju stilovima koje su utkali u svoj izričaj, čak im ni prepoznatljivost nije upitna. Tu još treba dodati i izvrsno vizualno rješenje naslovnice koja je svakom oku poznata koja upravo upućuje na tu dimenziju dobro poznatog, ali preformuliranog.

Druga je stvar što ‘razmaženo’ slušateljsko uho od ovakvih bendova uvijek očekuje nešto više. Očekuje i moje, zato za početak ipak ‘osmica’. Plafon kreativnosti je nešto što je tek pred Jonathanima, a dotad treba ih ‘loviti’ kad nastupaju uživo, jer za sada, čak i čisto ekonomski gledano, dobijete svjetski bend za simboličnu cijenu ulaznice.

Ocjena: 8/10

(Samizdat, 2014.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X