Kad Romi zapjevaju ustaške pjesme, oliti kako se Labrović posrao nacionalistima u šešir

Performans umjetnika Siniše Labrovića, Brune Isaković i Ine Sadić ‘DNO – desnica novih obećanja’ na zagrebačkom Cvjetnom trgu, isprva najavljen za srijedu 14. listopada, koji se zbog obilnih padalina, koje su harale Hrvatskom proteklog tjedna, održao u subotu 17. listopada neočekivano je pogodio i uzdrmao srž tmurnih vremena u kojima živimo.

Performans DNO – desnica novih obećanja
Performans DNO – desnica novih obećanja

Siniša Labrović okupio je pripadnike romske manjine i od njih gotovo ad hoc stvorio zbor koji je nastupao na poznatoj zagrebačkoj vikend promenadi, tj. špici. Taj zbor je pod ravnanjem Siniše Labrovića pjevao ustaške i nacionalističke pjesme, te izvikivao svima dobro znane parole koje se mogu čuti na gotovo svakoj nogometnoj utakmici. Jest da se time naravno indirektno progovorilo o homofobiji, rasizmu i galopirajućem fažizmu u državi, ali cjelokupni efekt postigao je daleko više od onoga što su organizatori performansa očekivali.

Za početak bio je to priličan šok za sve okupljene gradske prolaznike koji su prisustvovali nadrealnoj sceni (kao i kasnije za gledatelje HTV-a koji je sve to snimao) u kojoj ad hoc okupljeni zbor Roma izvikuje: „Za dom, spremni!“, „Ubi’ Cigana!“ „Mamiću Cigane!“, „Mi Hrvati“, te pjeva ustaške budnice. Šok iz razloga što je de facto nacionalističke svetinje i njihov ekskluzivizam svojski upropastio time što je svu tu ikonografiju ubacio u jedan posve drugačiji kontekst primjenom svojevrsne antiteze.

Naime, sva ona pravila što se tiče umjetnosti, u ovom slučaju glazbe, koja funkcioniraju u općeprihvaćenim normama, u šovinističkom svijetu ne funkcioniraju, odnosno imaju ekskluzivitet na jednu određenu etničku skupinu. Pojašnjeno, normalno je i dakako poželjno da pjesme i umjetnici budu priznati i štovani izvan svojih granica i onda se govori o internacionalnim karijerama i internacionalnim hitovima, dakle posve je normalna stvar da umjetnost ne poznaje granice, posebice ako je kvalitetna. Štuje se tako ideja, talent, izvedba, mjeri doseg i to je nešto što u svakom slučaju služi na ponos.

No u rakursku šovinističko-nacionalističkih pjesama vladaju druga pravila. Nema tu nikakve estetike i ljepote koja treba biti priznata izvan kruga određene etničke grupacije. Najčešće je riječ o čistom izljevu vulgarnosti koja nije namijenjena obožavanju vlastitih redova već provociranju onih koji se drže neprijateljima. Hrvatski šovinistički napjevi tu se nimalo ne razlikuju od bilo kojih šovinističkih napjeva u svijetu, a oni koji ih pjevaju, izvikuju ili revu ne rade to iz nekih estetskih pobuda i kulturnog nasljeđa, već iz pukog zadovoljstva provociranja ‘onih drugih’ po sistemu: što gore, to bolje. Tu leži i taj određeni ekskluzivitet, u tom zadovoljstvu da je nešto toliko vulgarno i neprijateljski da to nitko normalan (posebice ekstreman) iz populacije kojoj je provokacija namijenjena tako nešto ne može prihvatiti, a kamo li pozdraviti kao eventualnu umjetničku formu. Tako nešto je obično zabranjeno, bar polu-zabranjeno, tj. svakako neučtivo u društvu u kojem se nalazi itko tko se ne osjeća ugodno u toj kodnoj igri provokacije.

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=T2ppsnxxW0k[/youtube]

Iz toga proizlazi da bi eventualno najveći neuspjeh te vrste provokacije bio da ‘suprotna strana’ upije istu i prihvati je kao dobro zezanje, što se u stvarnosti, posebice ovoj našoj balkanskoj, gotovo nikad ne događa. Upravu tu do važnosti dolazi subotnji potez Siniše Labrovića i okupljenog društva, jer jedno je Hrvatima gledati i slušati kad su njihovi redovi drčni i vulgarni, a posve drugo kad, oprostite na izrazu, Cigani uzvikuju: „Mi Hrvati!“ i „Mamiću Cigane!“. To je onda potpuni auzmeš u kojem gadost iz vlastitih redova s jedne strane biva prepoznata u pravoj vulgarnoj dimenziji, a s druge, realnost istog trenutka poždere taj mit i obmanu cjelokupnog kukavnog ekskluziviteta i neke istine udaraju u čelo koliko god se uskogrudna malograđansko-nacionalistička dušica branila od toga, jer eto i pored svih grafita po gradu na kojima se Mamića proziva Ciganom, Turčinom, Srbinom i čime sve ne, kad desetak, da oprostite, Cigana izvikuje: „Mamiću Cigane!“, svakome je jasno da je taj Mamić ipak Hrvat (nekima na ponos, a nekima na sramotu), kao što i ustaške budnice otpjevane iz usta populacije koju je taj režim satirao za vrijeme svoje kratkotrajne i sramotne strahovlade zvuči kao nešto čega se treba sramiti u svom tom cjelokupnom apsurdu u Labrovićevoj režiji.

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=A0zWLp2YcZE[/youtube]

Groteska je možda slaba kao opis situacije koja se događala u subotu na Cvjetnom trgu, a opet ismijana je naša realnost u kojoj gotovo nitko osim par ‘dežurnih kolumnista’ javno ne osuđuje nešto kao što je postrojavanje stranačke parajedinice crnokošuljaša u jednoj osječkoj dvorani. Realnost u kojoj ni vrisak tih istih kolumnista nije proizveo nikakav učinak jer su se crnokošuljaši sa svojim, nikad viđenim, zastavama tjedan dana kasnije šepurili i ispred samog hrvatskog sabora. Stoga je bolno istinita i Labrovićeva izjava za HTV nakon performansa “DNO – desnica novih obećanja” u kojoj kaže kako fašizam u Hrvata nije nešto što se tolerira, već i nešto što se potiče i u što se ulaže, jer nikako drukčije nije mogao objasniti ni situaciju da ga policija nije prekinula u performansu koji je bio apsolutna politička provokacija zbog koje bi, recimo, u Njemačkoj sigurno bio sankcioniran da je primjerice okupio židovski zbor koji pjeva „Lili Marlen“. Ali eto, pošlo mu je za rukom ukazati na jednu apsurdnost u, čini se, apsurdnom društvu, a što je najvažnije majstorski je ukaljao jedan ekskluzivistički apsurd niskih strasti za koji se nitko ne usudi reći da je postao mainstream, čak toliki da se, oprostite još jednom na pogrdnom izrazu, udomaćio i kod Cigana.

Po tom pitanju za Labrovića izazova više nema. Udario je u sami društveni plafon.

Ili možda ipak ima. Recimo da složi zbor Bad Blue Boysa ili Torcide koji će pjevati partizanske pjesme ili “Internacionalu” na tom istom Cvjetnom trgu. Nekako nije teško za zamisliti kao bi taj čin sigurno izazvao reakciju policije, a bome bi se i neke strukture dobrano usrale.

Zadnje od Komentar

Idi na Vrh