Liam Gallagher ‘Why Me? Why Not’ – novi dokaz da ne može bez Oasisa

Za potrebe pisanja ovog teksta gotovo bih u cijelosti mogao kopipejstati dvije godine staru recenziju samostalnog prvijenca Liama Gallaghera – popis utjecaja potpuno je isti, kao i nemogućnost pjevača nekadašnjih Oasisa da ih pretvori u nešto više od, u najboljem slučaju, osrednje kopije.

Liam Gallagher ‘Why Me? Why Not’

Neke sitne razlike ipak treba spomenuti pošto se stvarno teško sjetiti kada je Gallagher mlađi zvučao tako opušteno i pjevao s toliko gušta, što dobrim dijelom može zahvaliti producentima Gregu Kurstinu i Andrewu Wyattu koji su mu u ovih jedanaest pjesama stvorili komfort zonu sastavljenu od britanske invazije s posebnim naglaskom na Beatlese, Stonese i The Who, glam rocka i melodičnijih izdanaka prvog psihodeličnog vala.

Sve to, dakako, provučeno je kroz filter Oasisa pa “Shockwave”, “Now That I’ve Found You” ili “Halo” zvuče kao ‘filleri’ ili najlošiji singlovi s kasnijih i bitno slabijih albuma legendarnog manchesterskog benda. U “One of Us” podjednako neinspirirano potkrada solo radove Iana Browna, a ništa bolje nije prošao ni Liamov najveći glazbeni heroj John Lennon čije je nasljeđe propisno izmasakrirao u “Once” i “Alright Now”.

Istini za volju, neprežaljeni Beatle inspirirao ga je i za jedan od rijetkih suvislijih trenutaka albuma u obliku solidne naslovne stvari.
Da je pri ruci imao nekog talentiranijeg skladatelja vjerojatno bi od završnog midtempa “Gone” napravio pjesmu usporedivu s britpop himnama kakve je prije četvrt stoljeća s lakoćom izbacivao Noel Gallagher, dok je ovako ostala na razini obećavajuće, ali prilično nerealizirane ideje. Loš dojam zaokružili su tekstovi koji variraju od bolno šabloniziranih do skoro pa uvredljivo stupidnih u “Halo”.

U reportažama s Liamovih koncerata novijeg datuma najčešće mu zamjeraju što se pretvorio u Oasisov tribute bend koji set-liste puni sve davnijim klasicima nastalim u glavi onoga po kojem redovno pljuje na društvenim mrežama i skoro svakom javnom istupu. S obzirom na kvalitetu njegovih samostalnih albuma, dobrim dijelom i onih Beady Eyea, nisam siguran da mu je išta drugo i preostalo.

Ocjena: 4/10

(Warner / Dancing Bear, 2019.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X