‘Limunovo drvo’ – priča o bendu koji je morao biti žrtvovan

Prva pomisao oko dokumentarnog filma ‘Limunovo drvo’ o istoimenoj beogradskoj grupi koja je, ujedno, bila i prva u kojoj je zasvirao pokojni Milan Mladenović, bila je mogućnost izvedbe istog. Druga pomisao: koliko je to uopće bio važan bend? Treća, objedinjujuća, je li to uistinu bilo potrebno dokumentarizrati?

  • 5
    Shares
'Limunovo drvo'
‘Limunovo drvo’

‘Ajmo redom. Redatelj Branko Radaković mi je u intervjuu povod zagrebačke premijere rekao kako ni nakon više od 20 godina od smrti Milana Mladenovića, i njegove svojevrsne posthumne kanonizacije kao jednog od značajnih umjetnika ex Yu, nije bilo moguće priskrbiti neka pristojna sredstva od kulturnih institucija za realizaciju njegova filma. Toliko o institucionalnom sluhu.

Kad se uzme u obzir da je bila riječ o beogradskoj grupi koja nije uspjela doći do svog prvog albuma u tadašnjim uvjetima i da takoreći nije ostavila ništa značajno u tom smislu iza sebe, posebno kad je riječ o audio-vizualnoj arhivi koja se svodi na desetak snimljenih demo pjesama, nekoliko foto sessiona i isto toliko novinskih isječaka, jasno je da tu ima materijala jedva za novinarski tv prilog, a kamo li za dokumentarni film. Radaković je dakle već u početko morao biti u priličnoj drami. Pribjegao je onom rješenju kojem bi na njegovom mjestu pribjegao svaki redatelj u tim okolnostima, tj. maksimalno iskorištavanje oskudne dokumentacije kroz cijeli film, što nužno može dovesti do monotonije kod gledatelja, jer se ne pojavljuje nikakav novootkriveni materijal.

Na tom suženom izvedbenom terenu redatelj je pronašao kompenzaciju. Doveo je veliki broj sugovornika i paralelno uz Limunovo drvo gradio širu sliku o jednom vremenu, što je svakako važniji segment filma „Limunovo drvo“ koji stvari prije pojavljivanja Šarla akrobate stavlja u logično-posljedični kontinuitet gdje se razaznaje ključna uloga Limunovog drveta kao plodnog tla za razvijanje jedne nove kvalitetne generacije glazbenika i umjetnika.

Tu se dolazi na odgovor na drugo pitanje s početka ovog teksta. Limunovo drvo počeo je kao ogledalo vremena u kojem su jako mladi glazbenici, gotovo kvartovski klinci Milan Mladenović, Milan Stefanović i Dragomir Mihailović kopirali svoje hard rock idole – dakle mladi bend koji je pristupom, aranžmanima i zvukom hvatao nit koju su ostavili, primjerice, Smak, Pop mašina, YU Grupa, Korni Grupa, Time… i koliko god to bilo kvalitetno u izvedbenom smislu, bilo je osjetno da to nije glazba buduće generacije.

Radaković u sjećanje doziva tadašnje popularne rock priredbe koje je imao gotovo svaki kvart povodom nekog datuma vezanog za revoluciju i NOB, kad je na taj način mjeren i budući potencijal popularnosti onih koji su svirali na njima. Limunovo drvo bilo je atrakcija takvih priredbi, a jedan Dušan Kojić Koja, tada mladi lokalni čupavi Hendrix frik samo štovatelj koji im je visio na svim koncertima, a što je najvažnije i on i Gagi i Švaba su kroz Limunovo drvo profunkcionirali s Mladenovićem.

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=MTE19woeGJY[/youtube]

Radaković je u filmu pratio i te naizgled jedva primjetne, ali značajne pomake u pjesmama Limunovog drveta, kroz koje je sve više probijao zvuk psihičke rastresenosti i hladnoće betona Novog Beograda, potiskujući prvotnu pejorativnu romantično-hipijevsku vizuru. Dakle, Limunovo drvo imalo je iznimnu važnost kao poligon svojevrsne smjene generacija na sceni, iskušavanja novih (glazbenih) odlazaka u nepoznato i dakako cirkulaciju budućih važnih, što direktnih, što indirektnih aktera scene koji se se ‘motali’ oko benda koji je očaravao svoju mikrosredinu, za početak, svojim ozbiljnim fanatično-radnim profesionalnim pristupom samoj glazbi, istim onim po kojem je Mladenović bio i kasnije poznat. Pjesma “Oko moje glave” nastala je u Limunovom drvetu, ali je iznesena na pravi način u Šarlu i to je također moment u filmu koji govori tome u prilog.

Kao svojevrsni „prequel“ najvećeg buma ex Yu scene, tj. novog vala, dokumentarni film „Limunovo drvo“ je kao dekodirajući element i preduvjet za lakše shvaćanje početka te tadašnje ‘nove ere’ prilično bitan, iako ga prati niz tehničkih nedostataka. Ono što postaje jasno gledanjem filma jest i ta neka nužnost žrtvovanja Limunovog drveta na oltaru dobrobiti budućih glazbenih tokova. To što nikad nisu snimili album jest nepravda prema članovima samog benda koji su vjerovali u svoje pjesme, ali simbolički moment daleko je vrijedniji, a to je da je novi val pobijedio hard rock.

Za scenu bio bi daleko veći poraz da je jedna solidna mladenačka kopija rock dinosaura potpisala ugovor za tri ili pet albuma i neprirodno produžila tadašnju agoniju okoštavajućeg Yu prog rocka, a da se Šarlo akrobata, EKV, pa čak uvjetno kazano i Disciplina kičme nisu nikad dogodili. To što Limunovo drvo nije dobilo diskografski ugovor, možda je jedan od najvrijednijih glazbenih poteza na ovim prostorima, iako je u svojoj suštini potpuno anti-glazbeni, usuđujem se to reći.

Vrijednost Limunovog drveta ni nakon ovog dokumentarnog filma neće porasti, jer je i štovateljima Milana Mladenovića (i naravno Ekatarine i posebice Šarla), jasno da tu nema zvuka koji ga je proslavio. Za Mladenovića je to bio svojevrsni spasonosni dolazak na krivi peron, na peron vremena koje je bilo na odlasku, ali s kojeg se potom ukrcao na pravi vlak. Slučajno ili namjerno, redatelj Branko Radaković upravo je taj moment uspio snimiti. Što je ujedno i odgovor na treće pitanje s početka ove recenzije – to je trebalo biti snimljeno.

Ocjena: 7/10

(Nezavisna produkcija, 2015.)

  • 5
    Shares

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh