Nebula u Vintage Industrialu – bend koji vas pretvori u kozmičku prašinu

Nakon grupe Soulside u Močvari nastavio sam ovotjedni rock and roll overload u gradu sinoć na koncertu Nebule u Vintage Industrialu, gdje ću ‘trilogiju’ zatvoriti ove večeri na Föllakzoidu.

Nebula u Vintage Industrialu (Foto: Izidor Tačković)

Nebula je međuzvjezdani oblak, sačinjen od prašine i plinova. Reklo bi se osnova svega, pa i onog od čega smo mi sami načinjeni. No Nebula je u i američki psych-stoner trio kojeg predvodi gitarist i pjevač Eddie Glass koji se prije toga kalio u grupi Fu Manchu. Upravo je taj trojac sinoć zaposjeo i osvojio zagrebački Vintage Industrial gdje je u sat i pol nastupa zgromio sve prisutne svojom energijom i fuzzom. Bend koji vas raspline i pretvori u prašinu moćnim brundanjem dva SG-ija i ‘životinjom’ za bubnjevima koja se odaziva na ime Mike.

S Mikeom Amsterom bih htio i početi. „Jedan dan sam nazvao Toma (Tom Davies, op.a) i obojica odlučili da trebamo vratiti bend, no da prije toga trebamo naći dovoljno dobrog bubnjara koji je u stanju naučiti svirati šest albuma vrijednih glazbe. To je dovelo Mikea Amstera koji je došao i rekao: “‘Ajmo se zabaviti”. Čim je sjeo za bubnjeve oživjele su boje u prostoriji. Krenuli smo u jamming i ostalo je povijest“, rekao mi je u intervjuu Eddie Glass pred premijerni zagrebački koncert. No teško je tako nešto uvijek pojmiti, jer svatko hvali svoga u ovom poslu. No na koncertu je bilo potpuno jasno na što je frontmen ciljao. Mike je kinetička sila, njegov ritam oluja, a njegov angažman toliko famozan i vizualno dok se nemilosrdno i precizno obračunava s opnama i činelama da je već u početku nakon izvedbi pjesma „Messiah“ i „Man’s Best Friend“ bilo savršeno jasno zašto je taj bend ponovno zaživio i vratio se s albumu „Holy Shit“ koji se s pravom može svrstati u sam vrh diskografije Nebule. Ukratko, Eddie i Tom su imali vraške sreće kad su naletjeli na ovog lika.

Nebula u Vintage Industrialu (Foto: Izidor Tačković)

Kad je pukla žica Eddie Glassu u prvom dijelu koncerta basist Tom Davies i Mike Amster su prezentriali koliko su kao ritam sekcija skladni poput prsta i nokta. Kao da su nekim slučajem planirali i to kad će im se pridružiti Eddie nakon zamjene žice. Ništa nije moglo omesti tu turbulenciju riffova i ritmova Nebule, njihovo stonersko nabijanje u kombinaciji s kozmičkim solo gitarskim izletima u sferu psihodelije.

Zanimljiva je definitivno bila i postava zvuka cijelog benda. Glassov vokal bio je u drugom planu po glasnoći, a ne u prvom, što je prilično netipično, no taj stari trik kojeg su primjenjivali rock bendovi krajem 1960-ih kako bi slušatelje više izložili ritmu dok naprežu uši kako bi razaznali o čemu pjevači pjevaju, u potpunosti je donio i željeni efekt kod Nebule uživo u Vintage Industrialu. Skladna grmljavina cijelog benda bila je u prvom planu – gola pokretačka energija, dok vam primordijalni sklop javlja kako nema tog vokala koji može nadglasati tu grmljavinu instrumentarija Nebule, kad se svaki novi riff i nova pjesma čine sve boljima i boljima u odnosu na one prethodne.

Svatko bi nakon takvog koncerta rekao kako je rock na uzlaznoj putanju uz ovakav jedan bend razarajuće snage, da kojim slučajem nije iz nekog razloga izostala ona sila od publike koja godinama vjerno podržava domaće stoner rock snage. Možda nas je bilo stotinjak, ako i toliko, sinoć koji smo došli upiti vibraciju s jednog od važnih vrela pustinjske stoner scene američkog zapada. Gdje se u međuvremenu  istopio taj naš stonerski witching hour nije lako dokučiti, no zato je „Witching Hour“ Nebule bilo nešto što je trebalo sinoć čuti i osjetiti.

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh
X