Sleaford Mods ‘Eton Alive’ – pljuvačka u lice svima i svakome

Oko nottinghamskog electropunk dvojca Sleaford Mods od samog se početka lome koplja – dok ih jedni svrstavaju među najoriginalnije i najvažnije izvođače današnjice, drugi im zamjeraju pretjeranu jednostavnost, gotovo banalnost podloga Andrewa Fearna, kao i činjenicu da se ono što izlazi iz grla Jasona Williamsona teško može nazvati pjevanjem ili repanjem.

  • 9
    Shares
Sleaford Mods ‘Eton Alive’

Čak i najveći hejteri, međutim, ne mogu ih ‘izbaciti’ iz odabranog društva bendova čije ćete pjesme sa stopostotnom sigurnošću moći prepoznati već nakon nekoliko uvodnih taktova i prvih Williamsonovih ‘lajni’.

Dobitna kombinacija zaista je iznimno ogoljena i minimalistička: Fearnovi beatovi koji zvuče kao da su rađeni na Commodoreu 64 ili u najboljem slučaju Atariju, prate Jasonov sumanuto brzi, kaotični i vječno raspižđeni tok svijesti. Istini za volju, na “Eton Alive”, prvom albumu objavljenom za vlastiti label Extreme Eating od te kombinacije donekle odstupaju, ponajprije u glazbenom dijelu priče koji bismo nerijetko mogli nazvati i komercijalnim, barem u usporedbi s izravnim mu prethodnicima “English Tapas” i “Key Markets”.

Utjecaje i dalje pronalaze u kasnim sedamdesetima i ranim osamdesetima, s tim da su se ovoga puta više okrenuli synth-popu nego dosad nezaobilaznom post-punku. U “When You Come Up to Me” i “O.B.C.T.” Williamson je čak i zapjevao, što se pokazalo kao dobar potez uzmemo li u obzir da je riječ o dvije najjače stvari na ploči.

Singl “Kebab Spider”, pak, bazira se na dvije usporedne iako naizgled nespojive bas dionice, “Discourse” je uz drugačiji vokal mogla postati pravi hit, dok bi “Big Burt” svoje mjesto imala i na bilo kojem od albuma LCD Soundsystema. “Flipside” i “Subtraction” zato predstavljaju klasične Sleaford Modse, trajno inspirirane The Fallom, Suicideom te proslavljenom suradnjom Johna Coopera Clarkea i nesretnog Martina Hannetta.

Posebnu pozornost, kao i obično, zavrijedili su tekstovi u kojima se Jason ponovno obračunao doslovno sa svima, od redatelja i fanova indie dokumentaraca preko rasturenih ovisnika (zastrašujuće filmična “Top it up”) i straha od Brexita (“there is only one course – discourse”) do bivših i sadašnjih pop rock heroja poput gitarista Blura Grahama Coxona kojeg uspoređuje s bivšim gradonačelnikom Londona Borisom Johnsonom. Svoje verbalne rafale povremeno ispaljuje i u smjeru lika koji ga promatra s druge strane ogledala pa tako u odjavnom funk noiru “Negative Script” skrušeno priznaje “I don’t want to fit the page of my negative script”.

Ocjena: 8/10

(Extreme Eating, 2019.)

  • 9
    Shares

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh