3.6 rendgena

…koji voli Depeche Mode.

Ako se zbog ičega isplati sjediti gotovo tri sata u kinu gledajući završno poglavlje akcijske franšize o Ethanu Huntu, onda je to sekvenca s dvokrilcima tijekom koje možda i zapjevate onu popularnu popjevku ‘Avionu slomiću ti krila’.

Kompjuterska igra iz prošlog desetljeća bez čvrsto strukturirane fabule pretvorena je u otkačeni film jednako slabo strukturirane fabule i sto minuta izdržive praznoglave zabave.

Predugačak, a nedovršen, no s mnogo produkcijskih kvaliteta i dinamičnim pjevačkim parom u svom središtu ‘Wicked’ se kvalificirao u kategoriju 3,6 rendgena – not great, not terrible.

Doprinos dvoje glavnih glumaca muzičkom nastavku hita iz 2019. sasvim je dovoljan da film bude ocjenjen bolje od onoga što se trenutno čini generalnim konsenzusom, a to je da je u pitanju nastavak bitno slabiji od originala. Au contraire.

Raskalašeni beskonačni tulum na privatnom otoku milijardera ima i svoju mračnu stranu u stilski raskošnom, ali tanko napisanom redateljskom prvijencu Zoë Kravitz.

Četiri desetljeća nakon izvornika i tri nakon posljednjeg nastavka, izravno na Netflix stiglo nam je novo poglavlje sage o izletima detektiva Axela Foleyja u elitno naselje u okolici Los Angelesa.

Ovo je i dalje običan film o osveti s vrlo tankom fabulom, a sav dodatni trud koji autor ulaže kako bi proširio svijet zapravo na koncu odmaže filmu koji postaje previše napumpan da bi nas zadovoljio svojim jednostavnim raspletom.

Radioaktivno čudovište i divovski majmun se ne vole, ali su prisiljeni surađivati kako bi zaustavili zločestog majmuna koji jaše drugog titana da ne dođe u naš svijet i ne napravi belaj. Zvuči glupo? Ma nema šanse.

Novi film Davida Ayera s Jasonom Stathamom u glavnoj ulozi je tipičan akcijski B film, ili u ovom slučaju – Bee Movie. Ova bi doskočica poslužila kao zgodan naslov teksta, ali i bez guglanja imam osjećaj da nisam prvi kojemu je pala na pamet.

Scott briljira kao režiser epskih bitaka vojskovođe i vjerojatno se radije ne bi ni zamarao s ostatkom filma kad ne bi to morao.

Posljednji film Lukasa Nole nekoliko puta tijekom svog trajanja mijenja svoj žanrovski smjer, ali na kraju čini sasvim ugodno i lako gledljivo djelo, jedno od najboljih u karijeri pokojnoga redatelja.

Deseti izdanak vječne nasilne franšize mnogo je smisleniji i bolji film od gotovo svih koji su mu prethodili, izuzevši izvorišni film koji je postavio temelje i donio određene inovacije u kinematografiju žanra strave i užasa.

Pokoji dobar štos, slavlje Latino kulture i previše poznatih sastojaka glavne su osobine novog DC-jevog superherojskog filma koji se uspio probiti na vrh box officea ovaj vikend.

Sedmi nastavak sage o Ethanu Huntu i IMF-u još jedno je uzbudljivo poglavlje iz radinosti redatelja Christophera McQuarrieja, no osim zabave i pokoje scene koja oduzima dah, ovaj film donosi i nekoliko pitanja o održivosti koncepta u slučaju da Tom Cruise ustraje u svojoj namjeri snimanja daljnjih izdanaka serijala nakon što sljedeće godine izađe druga polovica ‘Dead Reckoninga’.

Dva Flasha, Batman i Supergirl u filmu koji će ostati zapamćen kao naslov što je stigao prekasno da spasi prokockani potencijal filmskog svemira koji uključuje neke od najomiljenijih stripovskih junaka u povijesti.

Film počiva na vrlo zabavnoj premisi i u prvoj polovici podiže visoka očekivanja koja nažalost ne uspijeva opravdati budući da je zakračunat u narativu staromodne akcijske komedije u duhu osamdesetih i devedesetih.

U vrijeme kad blockbusteri poput ‘Avatara’ i superherojskih filmova obično isisavaju sav zrak i keš na kinoblagajnama, Universal Pictures odlučio je okušati sreću i zaigrati na kartu zamora publike od silnih eksplozija producirajući u kratkom razdoblju nešto što bi se već sad moglo nazvati nizom uradaka koji su suvremena verzija B-filmova.

Utisak koji će na gledatelje ostaviti ova filmska biografija u najvećoj mjeri ovisit će o emotivnoj reakciji koju kod njih pobuđuje glazba megapopularne pop dive.

Mylod nas pokušava natjerati da se kao manje imućna klasa naslađujemo patnjom onih koji imaju više od nas, kao da nam razlika u prihodima automatski daje pravo da se osjetimo moralno superiornima njegovim likovima.

Herojski ep Gine Prince-Bythewood zabavna je stripovska akcija, ali u njemu njemu ne treba tražiti historijsku točnost niti ikakvu pretjeranu dubinu.

Ako redateljeva vizija i izvedba tijekom filma više puta preskakuju granicu između umjetnosti i pretencioznosti, njegova stalna iskupljujuća kvaliteta jest njegova zvijezda Ana De Armas.

Luhrmannova režija očekivano je kičasta i bombastična, Butler se pokazao kao iznenađujuće dobar Elvis, a Hanks je dotaknuo dno karijere kao beskonačno isforsirani pukovnik Parker.

Tijekom filma likovi će toliko puta ponoviti da je ‘kirurgija novi seks’, da će se gledatelj zapitati čemu tolika potreba da se tagline filma pretvori u njegov refren.

‘Doctor Strange in the Multiverse of Madness’ bio bi mnogo bolji da se  redatelj Sam Raimi mogao prepustiti svojoj autorskoj viziji umjesto servisiranja recepta franšize u kojoj svaki film služi kao most između prošlih i budućih naslova.

Ovo začudo nije loš film. Naravno, ne može se reći ni da je nezaboravno iskustvo koje ne smijete propustiti, ali u pitanju je iznenađujuće simpatično i zabavno djelo.

Nova satira Adama McKaya u potpunom je smislu produkt vremena koje kritizira, prste upire u svakoga, a glupost prikazuje više dokumentaristički nego duhovito, što je mnogo deprimantnije od same apokaliptične premise filma.

Je li ‘Tenet’ Christophera Nolana bio pravi film za testiranje kinematografa za vrijeme pandemije?

Lana Del Rey po prvi se put možda razotkriva kao Elizabeth Grant, ona koja stoji ispod svoje scenske persone i ogoljena od zaštitnog sloja poezijom izriče ono do čega unutar okvira pop pjesme nije bilo moguće doprijeti. No ipak tek povremeno pogađa one prave poetske note.

Film u kojem stvari koje su prešućene pričaju glasnije od onih koje to nisu.