Filmska recenzija - stranica 3

Novi dokumentarni film redatelja Ivana Ramljaka je priča o danima kad su izbjeglički brodovi prevozili ljude u suprotnom smjeru na istom moru. To je najnježnija, najljepša, najtoplija, najljudskija i najjača šamarčina povijesnim revizionistima koju ćete ikad vidjeti.

Film koji će ostati upamćen samo po mašinama živinama i eventualno po završetku koji bi trebao poslužiti kao most za spajanje dvije najpoznatije franšize koje su intelektualno vlasništvo Hasbroa.

Remek-djelo animacije, vizualni spektakl i uz to pametan, uzbudljiv i urnebesan film koji s lakoćom postiže sve što Marvelovi igrani blockbusteri sve rijeđe uspijevaju – da nam pruži kvalitetnu zabavu koja ne prelazi u neukusni eksces.

Naslov zvuči oštro, ali zapravo deseti nastavak suludo dugovječne franšize nije potpuno stravičan kao neki koji su mu prethodili.

Aster je svojim trećim filmom, točkom koja se sad pretvara u ekvivalent onoga što je u glazbi bilo poznato kao ‘prokletstvo drugog albuma’, dokazao da je potpuno zaslužio poziciju sljedećeg potencijalno velikog autora.

Horor franšiza Sama Raimija koja je kao ideja rođena još u davnim sedamdesetima, dobila je svoj nasilan i uznemirujući peti nastavak koji osim hektolitara krvi i raznih gadosti ipak donosi i mrvicu humora koji je oduvijek bio jedan od glavnih sastojaka serijala.

Prva polovica filma ne donosi mnoge zamjerke osim nemaštovitosti i klišeja, ali glavni problemi filma stupaju na snagu u dijelu kad Amorth u duhu Roberta Langdona zagrebe u crkvene tajne, a Averyjev film se pretvara u poligon za pilatovsko pranje ruku od najvećih grijeha institucije.

Izvrstan dokumentarac o izvrsnom glazbeniku pun izvrsne muzike, ali istovremeno nam mnogo govori i o ljubavi: zašto volimo, kako volimo i kako voljeti kad nam se možda čini da više ne volimo.

Dva praktički istovremeno objavljena filma vode nas u osamdesete i prikazuju nastanak kulturoloških fenomena u obje zaraćene strane hladnog rata. Mogu li filmovi o rođenju tenisica i videoigre uopće biti dobri?

Novi pokušaj reboota franšize temeljene na slavnoj role playing igri odlučio je uletjeti u slot koji iza sebe ostavlja Marvelov serijal ‘Guardians of the Galaxy’, onaj koji zauzimaju priče lakog tona i otkačenog humora u kojima glavne uloge nose skupine duhovitih bandita koji konstantno upadaju u nevolje.

Dokumentarac Dimitra Dimitrovskog Dibe koji će večeras biti premijerno prikazan u sklopu programa festivala ZagrebDox predstavlja ugodnu šetnju sjećanjima svima nama koji smo s domaćom rock glazbom devedesetih odrastali, stasali ili s njom zaživjeli, a i mlađim generacijama ocrtava točnu, iako nepotpunu sliku jednog vremena.

Pitat ćete se kako itko može gledati tri sata Wickovanja, pojma koji podrazumijeva Reevesovo hrvanje s bezbrojnim protivnicima koje najčešće završava plesom svaju metaka, od kojih prvi žrtvu pogađa u koljeno, a drugi u glavu. Odgovor leži u činjenici da Stahelski očito ne gubi inspiraciju i uvijek nalazi nove načine da taj isti ples pokaže atraktivno i uzbudljivo.

Film bolesne premise nije ni strašan, niti duhovit, a izveden je toliko nekompetntno da ćete se pitati je li njegov autor najnetalentiraniji čovjek koji se okušao iza kamere u cijeloj povijesti kinematografije.

Iako ovo ni po čemu nije sjajan film, mladi redatelj je u svom drugom cjelovečernjem ostvarenju pokazao dostatnu količinu potencijala.

Ovaj film postiže ono što mu je zadatak, a to je da nas dovoljno zabavi u devedesetak minuta svog trajanja i pritom nam dopusti da ispraznimo mozak gledajući kako netko iz lasera puca u dinosaure.

Premda njegov debitantski cjelovečernji uradak nije idealan, nemoguće je poreći da Gonzova tranzicija na područje dugometražnog filma na pragu njegove 60 godine uspješna i zadovoljavajuća, i tek možda mrvicu zakašnjela.

‘Requel’ serijal meta slasher franšize, kako obrascima radnje, tako i kvalitetom prati razvoj izvorne kvadrilogije, pa je vjerojatno za očekivati da će se dogoditi i još koji nastavak koji nudi manje zadovoljstva od onog prethodnog.

Relativna rijetkost u filmografijama zemalja na brdovitom Balkanu su filmovi snimljeni prema povijesnim ličnostima ispričani bez „velikih“ poruka. Srpski film „Vera“ spada u tu kategoriju, no „velika poruka“ je diskretno u samom liku Vere Pešić, itekako relevantna.

Prije zbrzanog raspleta treći nastavak spin-offa sage koju je Stallone započeo prije gotovo pola stoljeća donosi dovoljno razloga da ga se isplati gledati.

Treći film o Ant-Manu, vjerojatno najneozbiljnijem junaku MCU-a, predstavlja novu razinu muljevitoga dna koje je Marvel dosegao u ovoj ionako klimavoj fazi svog postojanja.

Zahvaljujući glumačkim izvedbama, prije svega maestralne Cate Blanchett i velike količine strasti koje Field očigledno gaji za ovo područje, ‘Tár’ je film u kojemu mogu podjednako uživati i vrsni znalci klasične glazbe kao i oni koji misle da je Beethoven samo bernardinac.

U konačnici ‘A Man Called Otto’ nije ništa bolji niti lošiji od svog izvornika, a zamjerki koje mu se mogu uputiti ima jednako koliko i iskupljujućih kvaliteta.

Film Riana Johnsona nastavak je njegovog whodunita ‘Knives Out’ iz 2019. u kojem nas je upoznao sa svojim ekscentričnim junakom, detektivom Benoitom Blancom, južnjačkom gay džentlmenom neobičnog naglaska koji se po ekstravaganciji i britkom umu može s lakoćom nositi s dvostrukim brkom Herculea Poirota što ga nosi Kenneth Branagh u svojoj interpretaciji slavnog lika iz opusa Agathe Christie.

Da Titanic može potonuti dvaput, Cameron bi iz drugog pokušaja snimio odličan film.

Film s najviše nominacija za ovogodišnje Zlatne globuse tragikomedija je koja vas može i nasmijati i rastužiti do suza. Od sviju naslova u ovogodišnjoj oskarovskoj trci, naše simpatije leže na strani upravo ovog otkačenog bisera.

Del Torov ‘Pinocchio’ ulazi u oskarovsku trku kao favorit za osvajanje nagrade u kategoriji najboljeg animiranog filma i tako bi mogao postati jedan od vrlo rijetkih naslova koje je prepoznala Akademija, a da ne dolaze iz okrilja bilo Disneyja ili Pixara (ili oba).

Ovaj film je i satira i groteska, a njegov je redatelj često jednako ciničan poput njegovih likova, kao i da sam govori da mu ništa ljudsko nije strano, čak i kad je to ljudsko ‘odviše ljudsko’.

Mladi redatelji ušli su u ovaj projekt s velikom ozbiljnošću i odvažnošću i stvorili su nešto za što lako možemo reći da je jedan od najsmjelijih i najuspjelijih žanrovskih naslova moderne hrvatske kinematografije.

‘Weird’ je bedast film u svakom pogledu, ali ga je svakako puno ugodnije gledati nego većinu ozbiljnih glazbenih biografija.

Iako Satchma pamtimo kao pionira i jednu od prvih crnačkih megazvijezda u Sjedinjenim Državama, njegova slava ima i manje poznato naličje koje se odnosi na neprihvaćanje Popsa u određenim crnačkim krugovima.