The Clash ‘Sandinista!’ – 40 godina od objave albuma koji je bitan

Nakon što su sa prethodnom dvostrukom pločom ‘London Calling’, koja se danas smatra jednim od ponajboljih albuma svih vremena, zacementirali svoj status i reputaciju, The Clash su dobili više-manje odriješene ruke da na slijedećem albumu mogu raditi što god im padne na pamet. Upravo to je ono što su i učinili. Originalno objavljen na današnji dan 12. prosinca 1980. kao trostruka LP ploča, ‘Sandinista!’ je bio album na kojem su otišli još dalje sa melting pot pristupom kojeg su demonstrirali na ‘London Calling’.

The Clash ‘Sandinista!

Ovog puta u taj melting pot su između ostalog bili uključeni punk, reggae, dub, rhythm and blues, kalipso, gospel, funk, jazz, rockabilly, folk, disco i rap.

Za razliku od prethodnika koji je šarolikosti unatoč bio koncizan i bez sekunde praznog hoda, „Sandinista!“ je na prvo slušanje ostavljao dojam nefokusiranosti, kao da su ovaj put ipak otišli predaleko s eksperimentiranjem i manjkom autocenzure. Na tome da album bude trostruka ploča The Clash su inzistirali dijelom iz inata prema CBS-u koji se protivio objavljivanju „London Calling“ kao dvostrukog LP-a, a dijelom jer su htjeli objaviti trostruku ploču po cijeni jedne, kako bi kupci dobili više muzike za ono što su platili. Kako bi snizili cijenu albuma pristali su na smanjenje prihoda od autorskih prava.

Naslov ploče bio je odgovor na pokušaj britanske premijerke Margaret Thatcher da se zabrani upotreba riječi Sandinista koja se odnosila na socijalistički pokret koji se u Nikaragvi zalagao za demokratske i socijalne reforme.

Uvriježeno je javno mišljenje da se na ovoj trostrukoj ploči krije jedan odličan LP. Smatram to pomalo nepravednim sudom, našla bi se tu i dva dobra LP-a, od 6 strana ploče osobno bih izrezao samo jednu ili dvije strane sastavljene od dub remiskeva i instrumentala. Pozornije slušanje također otkriva da je „Sandinista!“ stilski ipak usredotočeniji nego što se na prvu čini. Stilovi su bili odraz kultura i lokacija koje su Clashovce fascinirale, a to su u prvom redu bile SAD (poglavito New York) i Jamajka. Više slobode i budžeta koje su ovaj puta imali na raspolaganju su iskoristili kako bi dio snimanja albuma, uz one u Londonu i Manchesteru, odradili u studijima u Kingstonu i New Yorku.

Na Jamajci su snimali sa poznatim lokalnim DJ-om i producentom Mikeyjem Dreadom koji je albumu doprinio sa dub remiksima nekih pjesama, te toasting vokalima. Za Clashovce je to bilo ispunjenje sna o snimanju u kolijevci njihovog obožavanog reggaea, međutim stvari su brzo po dolasku prestale biti idilične. Vijest o prisutnosti slavnog engleskog benda privukla je lokalne gangstere i razne sumnjive tipove, te je situacija brzo postala kaotična i rizična, pa su se na kraju The Clash pokupili sa otoka sa malo snimljenog materijala. Ni snimanja u New Yorku nisu prošla potpuno glatko. Za početak je naočiti basist Paul Simonon otišao u Kanadu na snimanje filma „Ladies and Gentlemen, The Fabulous Stains“. Zbog toga je kao zamjena doveden basist Norman Watt-Roy iz The Blockheads, pratećeg benda Iana Duryja, skupa sa kolegom iz istog benda, klavijaturistom Mickeyjem Gallagherom koji je već ranije surađivao s The Clash.

Doprinos albumu Blockheads dvojca bio je značajan. Na primjer u „The Magnificent Seven“, jednom od najveličanstvenijih singlova Clasha koji otvara album, zarazna podloga sa neodoljivim funky bas riffom njihovo je djelo. Kasnije je doduše bilo trzavica jer su kao autori svih pjesama potpisani samo The Clash, a također je nezadovoljan bio i Mikey Dread što nije potpisan kao producent. „Sandinista!“ je prvi album na kojem su The Clash autorstvo potpisali tako kao grupa, na prehodnim albumima su se potpisivali pojedinačno, a ujedno je i jedini album na kojem sva četiri člana imaju glavni vokal. Simonon je otpjevao svoj reggae-dub “The Crooked Beat”, a bubnjar Topper Headon je po prvi put zapjevao u “Ivan Meets G.I. Joe”, satiri u kojoj je hladni rat između SAD-a i Sovjetskog Saveza predstavljen kao plesno natjecanje nad kojim frcaju projektili ilustrirani „laserskim“ zvukovima.

U New Yorku su se Clashovci s oduševljenjem bacili u istraživanje grada, naročito njegovog noćnog života. Kad bi ih se konačno utjeralo u studio još uvijek je atmosfera bila daleko od disciplinirane. Joe Strummer i Mick Jones su uglavnom bili ganja entuzijasti, no veći problem je počela biti sklonost Toppera Headona prema težim stvarima (što je opjevano u „Junkie Slip“), zbog koje je na kraju dvije godine kasnije izbačen iz benda. No na finalnom produktu Topper ne samo da nije slaba karika, već baš suprotno. Upravo on je sa svojom sposobnošću sigurnog bubnjanja, u kojem god stilu bilo potrebno, temelj albuma.

Strummer i Jones su pak kao spužve upijali slike i zvuke New Yorka. Preko spomenute podloge u „The Magnificent Seven“ Strummer je demonstrirao da je usvojio zavidnu vještinu repanja. Rap koji je tih godina bio novi svježi zvuk njujorških ulica je prirodno legao Strummerovom odrješitom vokalnom stilu. Njegova stihoklepačka genijalnost je u tome da je u dva koncizna stiha znao preciznije izraziti osjećaje masa nego što su mnogi u cijelim knjigama uspijevali objasniti, a „The Magnificent Seven“ je puna takvih genijalnih strofa u kojima Joe opisuje tipičan dan radnika u kapitalizmu, usput referencirajući Marxa, Engelsa, Gandhija, Martina Luthera Kinga, Nixona, te Sokrata i Platona.

U sličnom glazbenom stilu je i „Lightning Strikes (Not Once but Twice)” u kojoj Strummer kao fascinirani turist repa o svom doživljaju Velike Jabuke. Omaži New Yorku su i nokturnalni jazz „Broadway“, te swing „Look Here“, obrada njujorškog džezera Moosea Allisona.
Na albumu su našle mjesto i obrada blues standarda „Junco Partner“ kojeg su The Clash i Mikey Dread prepisali u reggae-dub, te energični punk-rock „Police On My Back“, obrada pjesme Eddyja Granta i The Equals.

Osim u glazbeno eksperimentiranje, The Clash su na „Sandinista!“ još snažnije zagazili i u svoj politički angažman. Naslov ploče bio je odgovor na pokušaj britanske premijerke Margaret Thatcher da se zabrani upotreba riječi Sandinista koja se odnosila na socijalistički pokret koji se u Nikaragvi zalagao za demokratske i socijalne reforme. The Clash su čak kataloški broj ploče uzeli po kratici stranke Sandinistička fronta nacionalnog oslobođenja (FLSN1 – Frente Sandinista de Liberación Nacional).

“Rebel Waltz” je antiratna pjesma u za rock bend prilično neuobičajenom ritmu valcera, a sličnog je sentimenta i „The Call Up“ koja poziva na odbijanje novačenja i općeniti otpor autoritetima. „The Leader“ prepričava stvarni seks skandal u kojem je sudjelovao neimenovani visokopozicionirani britanski dužnosnik, „The Equaliser“ poziva na socijalnu pravdu, a„Charlie Don’t Surf“ je kritika Vijetnama i američke vanjske politike. Dugotrajnu aktualnost komentara Clasha možda najbolje demonstriraju „Something About England“ i „One More Time“. Prva, u opet začudnom aranžmanu viktorijanskog music halla, slobodno može biti soundtrack za Brexit („They say immigrants steal the hubcaps of the respected gentlemen. They say it would be wine an’ roses if England were for Englishmen again“), a potonja za Black Lives Matter 2020 („One more time in the ghetto, one more time if you please. One more time for the dying man. One more time to be free“).

Tu je i „Up In Heaven (Not Only Here)“ o životu u neboderima siromašnih četvrti Londona koja kao da je pretkazala katastrofalni požar u Grenffel tornju 2017. („A giant pipe organ up in the air. You can’t live in a home which should not have been built  by the bourgeois clerks who bear no guilt“). Pjesma završava sa opetovanim citatom stihova američkog protestnog pjevača Phila Ochsa iz njegove pjesme „United Fruit“ kojima se ističe kako taj začarani sirotinjski krug nije ograničen na vrijeme i mjesto („Allianza dollars are spent, to raise the towering buildings for the weary bones of the workers to be strong in the morning“).

Najslavniji politički komentar albuma vjerojatno je „Washington Bullets“, tužna slika svijeta u doba hladnoratovske geopolitike i imperijalističkog djelovanja glavnih sila. Naslov se ne odnosi na istoimeni NBA klub (koji je u međuvremenu preimenovan u Washington Wizards), već je metafora za CIA-ine tajne i ne tako tajne intervencije po svijetu, od trgovine drogom i obračuna bandi na Jamajci, do ubojstava Salvadora Allendea i Victora Jare u Čileu. Pjesma također kritizira britansku trgovinu oružjem, a ni druga strana u hladnoratovskoj podjeli nije pošteđena, spominju se afganistanski otpor ruskom komunizmu, te ubojstva tibetanskih svećenika od strane Kine. Pjesmom dominira nježna sjetna melodija na marimbi, a refren je samo jedna riječ: Sandinista.

Među nespomenutim glazbenim stilovima na albumu su još pitki radiofonični pop-rock („Somebody Got Murdered“ ), gospel („The Sound of Sinners“), rockabilly („Midnight Log“) i kalipso („Let’s Go Crazy“). Pjesma koja najbolje simbolizira kulturni i glazbeni melting pot albuma je „Corner Soul“.

Zadnja četvrtina albuma ostavljena je za studijske eksperimente, dub remikse, instrumentale, reprodukciju traka unatrag, te obradu „Career Opportunities“ s prvog albuma Clasha, koju su ovaj put otpjevali Luke i Ben, sinovi Mickeya Gallaghera. Njegova kći Maria je također pjevala na albumu, kratki isječak “The Guns of Brixton” s „London Calling“ na kraju “Broadway”.

Ostali gosti na albumu su tadašnja djevojka Micka Jonesa Ellen Foley koja je skupa s njim otpjevala odu britanskim nezavisnim diskografskim etiketama „Hitsville UK“, zatim gitarist Ivan Julian, iz Voidoids, Lew Lewis iz Eddie and Hot Rods, te Strummerov stari prijatelj i glazbeni suradnik Tymon Dogg, koji je napisao i otpjevao “Lose This Skin” u kojoj je odsvirao i violinu (kasnije je svirao i u Strummerovom zadnjem bendu Mescaleros).

Joe Strummer, Mick Jones i Paul Simonon – koncert grupe The Clash snimljen 1980. u godini albuma ‘Sandinista!’ (Foto: Wikipedia)

Onodobna kritika albuma bila je podijeljena. Bilo je i pozitivnih i negativnih i zbunjenih komentara. NME je koristio riječi kao što su „mlako“, „demoralizirajuće“ i „depresivno“. Kritični su naknadno bili i sami članovi benda, Simonon je smatrao da je neke stvari trebalo izbaciti. Slavni američki glazbeni kritičar Robert Christgau je napisao: „Ako je ovo njihov najgori album – a jest, mislim – onda oni moraju biti, ovaj, najbolji rock and roll bend na svijetu“. Njegov kolega Dave Marsh je smatrao da je to album čije teme su godinama ispred svog vremena jednako kao i njegov zvuk.

Istina je da na „Sandinista!“, za razliku od „London Calling“ ima praznog hoda, međutim upravo su ekspanzivnost i odriješena eksperimentalnost albumu osigurali vlastiti karakter i spriječili da postane tek „London Calling 2“ sa slabije uočljivim highlightima. Premda su The Clash već ranije nadrasli uske žanrovske okvire punka i postali jedan od onih bendova koji sami sebe definiraju, estetika i politika ovog albuma, koje su dozvoljavale slobodnu kreativnost svih članova uključujući i one pridružene, čine “Sandinista!” albumom koji najbolje simbolizira samu bit filozofije punka. Kad se tome pridodaju stihovi koje vrijeme nije nimalo otupjelo jasno je da je 40 godina po svom objavljivanju „Sandinista!“ moćan podsjetnik na vrijeme kada su rock albumi bili važni.

Zadnje od Osvrt

Idi na Vrh
X