Violent Femmes ‘Hotel Last Resort’ – posljednje utočište ispranih

“I could write something better in my sleep,” pjeva Gordon Gano na ovom albumu. Nekad bi sasvim sigurno mogao, ali trenutno se čini kako je prosječnost njegov krajnji doseg.

Violent Femmes “Hotel Last Resort”

Kultni akustični alternativci Violent Femmes vratili su se 2015. na scenu nakon petnaestogodišnjeg izbivanja prvo izvrsnim EP-jem “Happy New Year”, a zatim godinu dana kasnije i prvom dugosvirajućom pločom “We Can Do Anything”. Trebalo je proći još tri godine da ovo izdanje dobije svog nasljednika, a isti se javio prije dva tjedna u obliku albuma “Hotel Last Resort”.

Po pitanju zvuka i kvalitete, novi album ne odstupa previše od puta zacrtanog na svom prethodniku. Otvara ga “Another Chorus”, jedan od najslabijih trenutaka ploče, jedva zabavan i ne pretjerano nadahnut broj u kojem kritiziraju bendove koji u pjesmama pjevaju previše refrena, a nastavlja ga ipak vidno kvaltetnija “I Get What I Want” koja u vidu strukture baca pogled unazad i njihova najbolja izdanja s početka karijere, što ne čudi u slučajevima kada je u pitanju bend koji svoj prvijenac nije uspio nadmašiti u trideset i pet godina postojanja.

No čak ni tjeranje zvuka benda ka njegovim začecima nije posljednje utočište albuma koji taj pojam nosi i u svom nazivu. Ta titula ipak pripada pjesmama koje su već prethodno objavljene na studijskim izdanjima, pa ćemo tako ovdje pronaći nanovo snimljenu verziju pjesme “I’m Nothing” s njihovog albuma “New Times” objavljenog prije četvrt stoljeća, kao i “Sleepin’ at the Meeting” koju je frontmen Gordon Gano bio uvrstio na svoj solo album “Under the Sun” snimljen s braćom Ryan prije deset godina kao “The Way That I Creep”. Pjesma je sada dobila puno kvalitetniji a capella aranžman od onoga na izvorniku, ali glazba i nije bila problem ove pjesme, već užasno infantilan tekst koji nije mijenjan pa i dalje proizvodi isti “cringe” moment kao i u svom ranijem obliku.

I na drugim mjestima nalazimo bend u šetnji teritorijem koji je i prethodno pokrivao, pa ćemo u “Adam Was a Man” naći zafrkanciju na račun Knjige postanka i priče o Adamu, Evi, zmiji i Bogu. Naslovni singl jedna je od pjesama koje ostaju u pamćenju dulje od ostalih, mračna molska snomorica o duševnim nemirima na kojoj svoj svirački doprinos prilaže i slavni Tom Verlaine, frontmen kultnog benda Television, inače čovjek čiji vokalni izričaj ima mnogo toga zajedničkog s Ganovim. Premda je propuštena prilika da se ova dva srodna glasa spoje u suzvučju, Verlainove nezahtjevne atmosferične dionice ovoj pjesmi daju dovoljno da se istakne među ostatkom pjesama.

Druga pjesma koju valja izdvojiti jest balada “Paris to Sleep” koja, premda slabija od “What You Really Mean” s prethodnog albuma, dokazuje da Gano i bend u posljednje vrijeme previše zanemaruju svoj rad u emotivnom dijelu spektra, budći da u sporijem tempu rade manje pogrešnih koraka nego u vedrijem materijalu. I dok se spomenuta pjesma bavi temama kao što su piće, ljubav i teroristički napadi, nije bilo za očekivati da se američki bend i prije poznat po političkoj kritici neće osvrnuti na aktualno stanje u svojoj zemlji. U ovom slučaju odlučili su se za neizravan pristup, pa tako album završavaju s preštimanom “God Bless America” koja zvuči kao himna odsvirana na tonućem brodu negdje na pučini daleko od posljednjega utočišta.

“I could write something better in my sleep,” prvi su stihovi pjesme “Not OK” s ovog albuma. Pitanje je bi li Gano doista u ovom trenutku mogao ponuditi nešto bolje od “Hotel Last Resort”, bilo u snu ili u javi. Nekad davno svakako bi, ali od ponovnog okupljanja benda naovamo vidimo samo želju da oživi stare dane nadahnuća bez pretjeranog uspjeha. Premda se na svakom izdanju može pronaći ponešto vrijedno spomena, čini se kako su Violent Femmes svoje najjače adute ispucali u četiri pjesme povratničkog EP-ja, a šanse da dočekamo jedan punokrvni povratak u smislu izvrsnog LP-ja nažalost sve su manje.

Ocjena: 6/10

([PIAS], 2019.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh