Wille & The Bandits ‘Living Free’ – taljenje kamena

Večeras u Vintage Industrial Bar dolazi bend čiji nastup ne bi trebalo propustiti, evo i jednog razloga zašto:

  • 20
    Shares
Wille & The Bandits ‘Living Free’

Britanski trio koji predvodi pjevač i gitarist Wille Edwards, nastao 2010. na zasadama stilova i utjecaja Pearl Jama, Bena Harpera i Jimija Hendrixa je kroz tri albuma došao do lascivne titule deset bendova koje treba vidjeti i doživjeti na Galastonburyju po izboru publike, dok istovremeno odlično kotiraju na blues listama BBC Radio 1. Dvostruki live album „Living Free“ u ovom trenutku dolazi kao najbolja potvrda kvalitete, a u našem, lokalnom slučaju, u istu će se moći uvjeriti svi oni koji se odluče pogledati ih na premijernom hrvatskom nastupu u Vintage Industrialu, nakon što se prvotno dogovoreni koncert u Tvornici kulture jesenas nije dogodio.

Wille & The Bandits bi se lako mogli svrstati i pod kapu nadirućeg psihodeličnog rock vala koji u Europi i SAD-u doživljava novu renesansu, no ovaj trio itekako korespondira u duhu iskonskog hard rocka i blues rocka koji je u stanju otići u neistražena improvizacijska područja tijekom nastupa u jam rock maniri. Ima tu dakako i Led Zeppelina u zvuku, ali ima i Willard Grant Conspiracyja. Dvostruki live album svakako je lavovski zalogaj za svaki trio, a obzirom da ga Wille & The Bandits otvore isposničkom „Bad News“ u kojoj Willeov glas zvuči kao da jedva može izvući i tu pjesmu do kraja, isprva se čini kako će taj pokušaj i pokopati bend u epskim razmjerima.

No ubrzo se ispostavi da je to samo početak ‘taljenje kamena’ u kojem kako se nižu pjesme bend kao da djeluje obrnuto proporcionalno od umora koji bi se po svakoj logici trebao taložiti kako vrijeme odmiče, a ne nestajati. S te strane gledano, ovaj bend je pravi ‘salt of the Earth’; kako raste energije trija, tako je jasna i ona dimenzija zašto ga treba doživjeti uživo. Tako nakon što se na prvom CD-u odvrte „Living Free“ i „Hot Rocks“ dolazi i misao kako bi bez obzira na mojo između članova mogao nastupiti zamor materijala s nastavkom kovanja hard rock pravovjernosti, no potom pjesme „Mammon“ i „Forgiveness“ uđu u akustični mod, u igri se pojavi i violončelo i krene ona dimenzija po kojoj je bend također poznat, a to je promjena instrumenata kad se druga dva člana Matthew Brooks i Andrew Naumann znaju prihvatiti i neuobičajenih instrumenata kao što su mohan venna ili djembe.

U novom spektru tako diše i „Virgin Eyes“, posljednja na prvom CD-u, mameći na praćenje izvrsne metamorfoze, čija kruna dolazi s drugim CD-om. Wille kao da daje novo obećanje publici poletnim funkom „Got To Do Better“, dok na narednoj „Miles Away“ i publika pokaže da može bolje u zbornom pjevanju refrena nakon čega nastavak euforije biva zapečaćen s Peter Greenovom „Black Magic Woman“, koja jednostavno legne ‘k’o budali šamar’. I da, nije to samo štreberska obrada, već pjesma koja se razvije u neslućenu dimenziju. Vjerojatno bi i sam Peter Green bio zadovoljan da postoje ‘novi klinci’ koji su shvatili poantu kako treba pristupiti stvarima.

„Galloping Horses“ i „Jack The Lad“ potom donose blues eksploziju podivljale slide gitare, kao što instrumental „Angel“, poput „Mammon“, na prvom CD-u donese predivni i prijeko potrebni uvodni ambijentalni otklon, da bi ovaj mamutski komad potom donio erupciju po kakvoj je zapamćen Santana na Woodstocku sa „Soul Sacrifice“. Uglavnom, teško je za povjerovati da jedan trio može iznijeti toliko bogatstvo zvuka izvan studijskih prostora, a još manje da to učini u, za pjesmu, epskih 16 minuta koje su na kraju začinjene jednako epskim (i jedva čujnom) Willeovim vriskovima na pozornici tijekom gitarskog sola.

Na samo kraju pjesma „1970“ odradi finalnu vremeplovnu vožnju u, i dalje, jedan od najmonumentalnijih peroda rocka, kada električna gitara nije doživljavana samo kao produžetak spolovila, već kao oružje nadiruće revolucije. Upravo na tim zasadama djeluju i Wille & The Bandits. To je njihov narativ. Nema ništa staromodno u njihovom izričaju, dapače oni su od starog zvuka napravili novu uzbudljivu stvar koja korespondira sa sadašnjošću u glazbenom smislu.

Za kraj, još samo jedan detalj, a to je da bend album „Living Free“ prodaje u fizičkom obliku isključivo na koncertima, što je svakako još je old school moment davnašnje rokerskog postulata zajedništva koje se kovalo izvan svih parametara i kanala mainstreama. U neku ruku, dobar rock se uvijek morao tražiti u poluilegali.

Ocjena: 10/10

(Wille & the Bandits, 2018.)

  • 20
    Shares

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh