Premda se serija pokušava kroz različita razdoblja baviti ozbiljnim temama kao što su homofobija, antisemitizam i ksenofobija, riječ je ipak o površnom proizvodu za koji je najpametnije ne koristi sive stanice.
Algoritmi, prokleti algoritmi. Matematička operacija koje se većina užasavala i brže bolje zaboravila čim bi završila srednju školu je pojavom napredne i agresivne informatizacije postala uobičajena pojava svakome tko je barem jednom bauljao po bespućima interneta. Algoritmi se danas u tehnologiji koriste za apsolutno sve, od izračuna što guglamo i što nam treba servirati za prodaju do algoritama koji nas suptilno pokušavaju indoktrinirati određenim narativima i ideologijama.
Jedan od takvih algoritama je i Netflixov zloglasni izračun konverzije po kojemu nije bitno koliko je određena serija kvalitetna pa čak niti gledana, već koliko je ljudi nastavilo gledati seriju nakon prve epizode zbog čega su neka vrlo kvalitetna ostvarenja kao što je “1899” koja je, iako je bila hvaljena i gledana, otkazana nakon prve sezone dok neki jedva probavljivi šrot lakoćom dobije nove sezone. Perfektan primjer takvog modela poslovanja je i nova Netlixova uspješnica “Bodies”, serija frenetičnog ritma, intrigantnog koncepta i zanimljive centralne misterije kao stvorena za odličnu konverziju i jednodnevni binge watch.
Nakon što inspektorica Shahara Hasan (Amaka Okafor) na Longharvest Laneu u zloglasnom londonskom Whitechapelu pronađe mrtvo golo tijelo sa propucanim okom i čudnovatom tetovažom na ruci pomislili biste da gledate prosječnu epizodu neke serije krimi petkom, međutim postoji caka. Isto tijelo u istoj ulici sa istim oznaka pronađeno je i 1890, 1941 i 2053 godine. Četiri detektiva iz svakog razdoblja, suočeni su s problemima koje određeno vrijeme nosi, pokušavaju riješiti misteriozan zločin s kojim je na neki način povezan utjecajni političar iz budućnosti Elias Mannix (Sthephen Graham).
Nastao prema grafičkom romanu Vertigo Comicsa nedavno preminulog Sija Spencera, “Bodies” kroz dozlaboga istrošeni koncept putovanja kroz vrijeme pokušava spojiti četiri stilski dijametralno suprotno priče i u tome uglavnom uspijeva. Serija je neka vrsta televizijske paelle, proizvod u koji je ubačeno štogod je nekome palo na pamet, nešto što po zdravom razumu nikako ne bi smjelo funkcionirati, ali ipak ispadne jestivo.
Već po samom opisu se nazire potencijalno najveći problem a to je neujednačenost fabularnih tokova što je ovdje elegantno izbjegnuto s obzirom da je svaka od četiri priče je koherentna i svrsishodna cjelina. Najstariji segment, onaj iz 1890. je kostimirana krimi drama s primjesama zabranjene ljubavi, 1941. podsjeća na oldskul noir filmove, 2023. je iznenađujuće najdosadnije razdoblje i mogla bi se kategorizirati kao ispodprosječna epizoda “Nijemog svjedoka”, dok 2053. nostalgično podsjeća na kultnu seriju Fringe u kojoj glavna inspektorica Iris Maplewood (Shira Haas) čak i neodoljivo podsjeća na Oliviu Dunham.
Iako je “Bodies” kompilacija barem petnaest boljih serija, tamni oblak jednog drastičnog superiornijeg ostvarenja konstantno visi nad svih osam epizoda iz čije sjene do samoga kraja ne uspije pobjeći a to je naravno “Dark”. Kao i u njemačkom remek-djelu i ovdje su naoko nepovezani događaji i likovi na neki način povezani. Svatko je svakome mama, tata, brat, djed ili sin. Međutim, dok je “Dark” bio kirurški precizno ispričana priča, nevjerojatno kompleksa kula od karata koja se uspjela ne srušiti do samoga kraja, “Bodies” je zapravo Dark za siromašne. Iako započne seriozno, postepeno gradeći naoko kompleksne narativne pravce serija u jednom trenutku jednostavno kaže zbogom pamet. Kao da su u Hrvatskoj, odjednom sva pravila prestanu vrijediti te dolazi do potpunog sumraka logike, sve u svrhu što napetije priče i te dijabolične konverzije zbog čega gledatelj do kraja pomalo ali sigurno izgubi interes, samo čekajući kraj nadajući se kako serija neće završiti nekakvim clifhangerom (sva sreća neće).
Nimalo iznenađujuće produkcijski je sve na vrlo visokoj razini, svaka epoha je vrlo realno i uvjerljivo dočarana te su svi glumci vrlo korektni međutim sastojak bez kojega bi ovo bio nejestivi kapaštroc je Stephen Graham. Britansko nacionalno blago koji je jednostavno briljantan u čemu god se pojavi od “Boiling Pointa” i “The Virtues” pa sve do “This is England” i “Snatch” (rola koju je navodno dobio slučajno dok je samo bio pratnja svom frendu na audiciji), gospodari svakom scenom u kojoj se pojavi izdižući prosječan proizvod na višu razinu, točnije Graham je u ovoj paelli riža, osnovni sastojak bez kojeg se ne može.
Premda se serija pokušava kroz različita razdoblja baviti ozbiljnim temama kao što su homofobija, antisemitizam i ksenofobija, riječ je ipak o površnom proizvodu za koji je najpametnije ne koristi sive stanice, jer kada bi čovjek stao i razmislio, u priči bi našao više rupa negoli u ementaleru ili bi primjerice uvidio da jedan lik svjesno ševi svoju prapraprabaku samo da bi se u budućnosti mogao reproducirati.
“Bodies” je ustvari perfektna serija za „mamurne nedjelje“ kad se, nakon teške štete noć prije, zavalite na kauč (dućani su ionako zatvoreni), za zdravlje napravite nešto što u sebi ima puno kalija (moja preporuka je juha od rajčice), upalite televizor i ugasite mozak. Obavezno ugasite mozak, jer bi vas inače mogla zaboljeti glava. I to ne od alkohola.
Ocjena: 6/10
(Netflix, 2023.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
