Courtney Barnett u Tvornici kulture – solidno, ali ne i vrhunski

Sinoć je svoj premijerni nastup u Zagrebu, u Tvornici kulture imala australska indie kantautorica Courtney Barnett.

Cortney Barnett u Tvornici kulture (Foto: Boris Podobnik)

Možda nisam trebao dan prije trebao biti na koncertu Die Ärzte u Močvari gdje se onaj poznati stari ‘rock unity’ između benda i publike potvrđivao, prelijevao i učvršćivao skoro tri sata. Možda nisam trebao gledati Mary May koja je otvarala koncert. Nju i njen famozni bend kojeg čine gitarist Luka Čapeta, saksofonist Marin Živković i bubnjar Borko Rupena i tu njihovu zajedničku magičnu igru u kojoj glazba diše punim plućima u nevjerojatnom dinamičkom rasponu i intrigantnim izvedbama.

Već je u veljači ove godine u Močvari Mary May srasla s tim instrumentalnim triom u jedno glazbeno pulsirajuće tkivo, a jučerašnji nastup je bio dokaz koliko to tkivo zdravo mutira i razvija se. Jest da je publika na tišim dijelovima, već tradicionalno, žamorila, ali nisu joj Mary May & bend ostali dužni kad je trebalo isporučiti zvučne zidove katarze. A gorak okus u ustima ostao je kad je taj nastup prerano prekinut. Nakon nevjerojatne kakofonične mardi gras izvedbe pjesme „Birdie“, i nakon koje se taman osjećalo da Mary i bend trebaju staviti točku na taj nastup, vrlo vjerojatno sa „Softest Tune“, bilo im je bilo signalizirano da s „Birdie“ moraju stati, što se u tom trenutku možda i činilo opravdanim jer se očekivalo da će zvijezda večeri, Australka Courtney Barnett izaći točno u planiranom terminu. No, hajde, zakasnila je 10-15 minuta.

Mary May u Tvornici kulture (Foto: Boris Podobnik)

Možda su zbog svega gore navedenog „Hopefulessness“ i „City Looks Pretty“, kojima je Barnett otvorila koncert, zazvučale kao gubitak nade da će se te večeri dogoditi nešto više od, za nju, ‘odrađivanja još jednog koncerta u nizu’. Spram entuzijastično-maštovito razigranih Čapete, Živkovića i Rupene, činilo se da je jedna od najrazvikanijih australskih indie kantautorica svoj bend pokupila negdje usput u prvom hard rock klubu u koji je ušla. Nije da sam zasićen od slušanja bazične četveročetvrtinske rock forme, ali jesam od odrađivanja iste od strane bendova koji monotono voze ravnjake. Bilo je to pomalo kao Chrissie Hynde, Patti Smith, PJ Harvey, pa čak i Sheryl Crow ‘na aparatima’.

Courtney Barnett je stilski i uživo bila negdje na glazbenim referencama spomenutih pjevačica, što je nekakva sigurna zona da publika dobije dovoljno ‘vintage kotrljanja’, a da je prisutan i neki intelektualni moment. Ali ti parametri su davno zacrtani u rocku, a uz to kantautorica koja me je iskreno očaravala svojim debijem „Sometimes I Sit and Think, and Sometimes I Just Sit“ jučer je u Tvornici prezentirala ništa drugo već da je ušla je u neki stari (hard) rock klišej, i u njega, nažalost, nije ušla dovoljno duboko. To jest, dobivalo je to jače konture s onim starim trikom ton majstora da se koncert postepeno poglašnjava kako ide prema kraju, pa je dakako najjači moment donijela „Pedestrian at Best“ koja je, dakako i na prvom albumu, nosila pankerski potpis i drčnost u stilu jedne Patti Smith.

Cortney Barnett u Tvornici kulture (Foto: Boris Podobnik)

Protutnjala je tako Courtney Barnett kroz niz rock klišeja, što ne mora samo po sebi biti loše, ali su izostali oni trenuci kad zastane dah. Ne mogu, a ne povući paralelu s dvije pjevačice koje su također nastupile u istom prostoru par godina prije. Barnett nije bila ‘krotiteljica buke’ kao što je jedna Alison Mosshart, kao što je ostavila pliću brazdu ‘prolivene emocije’ spram jedne Cat Power koja je to uspjela u istoj dvorani učiniti samo s akustičnom gitarom u ruci.

Courney Barnett je sinoć ‘prešla preko nas’, ali nas nije ‘pregazila’.

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh
X