‘God Don’t Never Change: The Songs of Blind Willie Johnson’ – Izvanredna posveta kozmičkom slijepcu

Godine 1977. u svemir su odaslane dvije Voyager istraživačke sonde koje su između ostalog sadržavale i neke podatke o našem planetu i rodu u slučaju da se ikad susretnu sa inteligentim vanzemaljskim oblicima života. Jedan od tih dokumenata zlatna je ploča na kojoj su između ostalih nasnimljeni Beethovenov gudački kvartet i ‘Dark Was The Night, Cold Was The Ground’ Blind Willie Johnsona.

God Don’t Never Change: The Songs of Blind Willie Johnson
God Don’t Never Change: The Songs of Blind Willie Johnson

Jedan gluhi i jedan slijepi glazbenik dobili su tu nevjerojatnu čast da im glazba i fizički nadilazi ovaj svijet, što vjerojatno sasvim dovoljno govori o važnosti i utjecaju teksaškog gospel bluesera. A osim toga, nemoguće je ne navući veliki osmjeh pri pomisli na mogućnost da negdje u beskraju svemira vanzemaljci slušaju taj bezvremenski bolni vapaj ljudskog roda i sve što im u to vrijeme prolazi kroz glave ako ih imaju.

Prije tri godine producent Jeffrey Gaskill pokrenuo je Kickstarter kampanju kako bi financirao snimanje albuma obrada Johnsona, najpoznatijeg po svom divljem režećem vokalu kojim je otpjevao tridesetak studijski zabilježenih gospel pjesama u pratnji gitare koju je svirao neobičnom kombinacijom pickinga i slidea. Na albumu je okupio velikane poput Toma Waitsa, Lucinde Williams, Sinéad O’Connor, Cowboy Junkiesa, Rickie Lee Jones i druge da pjevaju vječne himne promukle lengende kao što su “John the Revelator”, “It’s Nobody’s Fault But Mine”, “The Soul of a Man” itd.

Ljubitelje glazbe najviše su zaintrigirale dvije pjesme Toma Waitsa, budući da ovaj u zadnje vrijeme iznimno rijetko objavljuje novi materijal, a sličnost u voklanim izričajima dvojice glazbenika čini okruženje toliko prirodnim da je svatko u nekoj fazi sigurno zamišljao kako bi Johnsonove pjesme zvučale u Waitsovim izvedbama. Utoliko možda zvuči razočaravajuće činjenica da dvije pjesme kojih se prihvatio jedan od najvećih glazbenih genijalaca ne spadaju među najbolje na albumu, već prije kao materijal koji bi našao mjesto na disku “Bastards” Waitsovog slavnog trostrukog albuma “otpadaka” “Orphans”. Upućeni znaju da je riječ o disku rezerviranome za najčudniju od Waitsove glazbene djece.

Prva od njih, “The Soul of a Man” otvara album. Riječ je o živahnoj izvedbi sa dobrim stomping ritmom, no pjesmi koja će ući u Waitsovu antologiju prvenstveno zbog činjenice da je riječ o prvom ikad službeno objavljenom tonskom zapisu koji sadži glas Waitsove dugogodišnje supruge i suradnice Kathleen Brennan. Ako ih možemo kao i njihove muževe vokalno uspoređivati, recimo samo da je gospođa Johnson bila bolja pjevačica od Brennanove. Druga Waitsova pjesma, “John the Revelator” najveće je razočaranje, ne zato što zvuči loše, već zato što možemo zamisliti koji bi to iskaz moći bio da je snimljen sa bendom umjesto u minimalističnim uvjetima Waitsove radionice.

Jedina koja dijeli čast s Waitsom da je zastupljena sa dvije pjesme jest Lucinda Williams. Ona pjeva naslovnu “God Don’t Never Change”, kao i jednu od najpoznatijijh Johnsonovih himni, “Nobody’s Fault But Mine”. U prvoj od navedenih snašla se bolje, jer potonja zvuči mrvicu prebrzo da bi sjela onako kako treba.

Ako zanemarimo u odnosu na ostatak albuma nesretno produciranu “Mother’s Children Have a Hard Time” u izvedbi The Blind Boys of Alabama, ostatak albuma funkcionira gotovo savršeno. Cowboy Junkies su se sjajno snašli sa “Jesus Is Coming Soon” gdje su vješto zasemplirali i izvornu verziju, a među najveća iznenađenja spada i neobično ‘rootsy’ “Keeo Your Lamp Trimmed And Burning” u izvedbi Dereka Trucksa i Susan Tedeschi. Nisu ni razočarale dame Sinéad O’Connor i Rickie Lee Jones sa “Trouble Will Soon Be Over”, odnosno svemirskom “Dark Was The Night”, a počast se mora odati i manje slavnim imenima Luthera Dickinsona i Marie McKee čije izvedbe nimalo ne kaskaju za onima razvikanijih imena, dapače.

“God Don’t Never Change” možda ne treba poslati na preslušavanjenje svemircima, ali riječ je o vraški dobroj kompilaciji u kojoj svaki ljubitelj gospel bluesa mora uživati, a sigurno će izvuči mnogo više ponovnih slušanja u odnosu na brojne slične projekte. Izvrsno!

Ocjena: 9/10

(Alligator Records, 2016.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh