Igor Kordej: Treba se fajtati na razne načine

Puno zanimljivih detalja iz svog života iznio je Igor Kordej na druženju stripaša u Booksi prošli utorak. Bilo bi grijeh ne zabilježiti što je sve rekao…

Igor Kordej (Foto: Zoran Stajčić)

Prošlog utorka u Booksi je u sklopu tribine „Strip-tease Matka Vladanovića“, inače ugodnog razloga za okupljanje ljubitelja stripa, gostovao Igor Kordej. Naš najcjenjeniji strip crtač koji neumorno isporučuje stripove na francusko tržište bio je iznimno dobro raspoložen za priču. Tako je druženje povodom ponovnog objavljivanja njegovog prvijenca „Stranac“ u izdanju Fibre preraslo u Kordejevo usmeno biografsko putovanje. Može se zaključiti kako je tome najviše kumovala ugodna atmosfera dupkom ispunjene Bookse u kojoj su poznavatelji i ljubitelji crtačevog rada postavljali pitanja, dok je Kordej iznosio svoje viđenje situacije, stavove i savjete za svakog mladog i budućeg crtača stripova. Bilo je također iznimno ugodno biti i prisutan na jednom takvom događaju, tijekom kojeg je i pala osobna odluka da se transkript tog zajedničkog druženja pretoči u formu intervjua za ovaj portal. Matko Vladanović je moderirao razgovor, a solidan broj pitanja postavili su posjetitelji. Dakle, pred vama je ‘kompilirana priča’ koja je započela s Kordejevom opaskom: „Samo nemojte pitati kako sam počeo, to je duga priča i ja sam jako star.“, da bi Vladanović odmah nakon toga kazao: „Moram te pitati kako si počeo zbog „Stranca“, a „Stranac“ je prvi.“ Nakon čega se prolomio smijeh Booksom.

Igor Kordej: „Stranac“ je prvi dugački strip od pedeset i nešto strana. Radio sam ga godinu dana. To je zgodno znati s obzirom da nakon puno godina radim 4-5 albuma godišnje. Vrlo je bitno za mene, što jedanput kad takav projekt završite kao klinac onda znate da možete dalje, jer najveća početnička greška je da crtači jako puno toga započinju i jako puno toga nikad ne završavaju. Čak i ako je stvar loša treba ju završiti. To je pravilo broj jedan. A „Stranac“ je baš taj. To je meni kao klincu od 20 godina u ono doba bilo nešto nevjerojatno, da sam bio sposoban napraviti pedeset i nešto strana stripa. A vježbao sam se naravno… Prije toga je bio Polet, omladinski tjednik u kojem sam radio jedan, mrvicu kraći, strip od 15 strana, zvao se „Deja vu“. To je tako… Skupljate energiju, radite polako, disciplinirate se i sam ste svoj majstor. Čitao sam „Stranca“ ponovno nedavno kad je reizdan. To je stvarno nebulozno štivo, što sam napisao i u pogovoru. Radio sam ga na način da sam konverzirao sa sobom, a ne sa publikom. To je jedna od početničkih grešaka, a nije me baš zanimalo kako će to publika prihvatiti jer u tom trenutku sam bio u vlastitom post pankerskom điru, kao, bolio me đon što će ljudi misliti o tome. U smislu to je velika umjetnost i doći će to do ljudi na ovaj ili onaj način.

Igor Kordej – Stranac/Metro (Fibra)

Je li ga svojevremeno Marketprint objavio?

Igor Kordej: Marketprint to nije nikad objavio, to je ustvari jedna zgodna priča. Svetozar Tomić je 1979. bio glavi urednik Marketprinta, mislim, tad sam ga upoznao. To je firma koja naime još uvijek objavljuje Stripoteku, jedna dugovječna iz Novog Sada. Oni su bili dio Foruma, a Forum je bio kao jedna od najvećih izdavačkih kuća u doba Jugoslavije, nešto kao Vjesnik ili Politika i oni su imali strip diviziju koja se zvala Marketprint. I onda sam došao u Novi Sad, upoznao lika i pokazao sam mu pilot epizodu „Stranca“ od prvih 15 strana. Njemu se to jako dopalo i odmah je platio i to kupio. Rekao je: „Samo radi dalje.“ I tako sam ja rokao godinu dana i napravio još tri epizode po 15 strana, a on je sve to uredno plaćao. Kad sam završio, rekao mi je: „Slušaj, to nažalost nećemo objaviti. To ne odgovara profilu Stripoteke. Mi smo ipak magazin za omladinu, a ovo tvoje je više materijal za odrasle. Previše je avangardan, a ja sam te htio samo stimulirati da to nastaviš i završiš.“ To je priča koja je presedan, jer danas vam to nitko ne bi napravio. Svetozar je bio kao nekakav moj mentor, vrlo benevolentan. Kužio je strip i s time što me redovno plaćao da završim taj album zapravo mi je jako pomogao da postanem autor, da se iskažem kao crtač i da živim od toga, ako ništa drugo. Pošto u doba Juge, ja se ne sjećam kakve su tada bile plaće, jer sam bio blesav i nisam znao ni koliki je odnos Dinara i njemačke Marke, ali znam da sam odlično živio od te plaće. Kad sam počeo za njih raditi profesionalno, to je bilo 1983., već su me uzeli na radno mjesto strip crtača. To je isto bio presedan, jer sam bio prvi čovjek u Jugi koji ima službeno zvanje strip crtača i koji je radio u udruženom radu, primao plaću i imao normu, dolazio na sastanke radnih ljudi itd. I to sam furao tri godine i imao sam normu u ono vrijeme, to se sjećam, osam strana stripa mjesečno, a ako bi radio nešto više od toga, onda bi dobivao lovu za prekovremeni rad. Imao sam radni staž i sve ostalo. Ali to mi je dosadilo nakon tri godine. Dao sam otkaz i postao slobodnjak i to sam do današnjeg dana. U principu, moje iskustvo je da ne volim raditi u firmama. Imao sam još jedno takvo iskustvo u Kanadi, kad me jedna firma angažirala da radim kod njih 97. i izdržao sam osam mjeseci i opet dao otkaz. Ljudi koji se bave ovakvim poslom, manje-više su solo igrači. Druga je stvar raditi na filmu. Tamo si prisiljen, jer su ta dva posla slična, što se tiče procesa rada, od scenarija, preko knjige snimanja do svega ostalog. Ali što se tiče stripa ti možeš biti sam svoj glumac, kostimograf, scenograf, režiser itd. Kad si režiser na filmu više si menadžer birokrata, nego što režiraš film, zato sam ja ostao u stripu, jer kreirati nove svjetove na ovaj način je zapravo vrlo blisko filmu.

Igor Kordej i Mirko Ilić – Metro

Radim s urednicima pro forme radi. Mene obično puste da radim što želim. Kad sam počeo raditi za Francuze, onda su me kinjili, zato jer Francuzi imaju svoju tzv. francusko-belgijsku školu stripa uhodanu još od 1940. koja se prilično kosi, recimo, s američkom ili japanskom školom. I 80 posto crtača u Francuskoj idu uhodanim stazama te škole, gdje se naracija obavlja na izvjestan način. Ogromna pažnja se posvećuje montaži, ritmu i scenografiji, što se prilično kosi s mojim iskustvom u Americi. Jer ja sam počeo raditi ponovno za Francuze 2004. za Delcourt, za koji radim i danas, nakon mojeg desetogodišnjeg američkog iskustva. Te dvije škole su potpuno oprečne i ono što sam ja pokušao kod Francuza, kad sam ponovno počeo raditi za njih, je da na neki svoj način spojim tu američku i francusku školu i da nađem neko svoje mjesto. Bilo je dosta ratovanja na početku, pa su mi vraćali neke table, a to je mene bilo užasno uvrijedilo. E onda sam im počeo slati čitave elaborate i grafikone, zašto radimo to, to, to i to i onda su na koncu digli ruke od mene i rekli:“Furaj“. Sad već radim osam godina s njima i u principu je suradnja zadovoljavajuća s obje strane.

Koji su konkretno bili problemi na radu „Stranca“?

Igor Kordej: Mrzilo me crtat pozadine. To se i vidi kad se strip uzme u ruke. To je isto početnička boljka mladog crtača. Zato sam i izmišljao kadrove po kojima sam kasnije postao poznat. Pozadine sam razvio kasnije u „Vamu“ kojeg sam crtao nakon „Stranca“ i tek u drugoj polovini stripa. Znači kako sam polako odrastao, tako sam likovima počeo davati prostor. Zato „Stranca“ i te neke rane stripove zovem ‘moja osnovna škola’. Ja sam samo znao da volim crtati. To se vidi na „Strancu“. Većinu tog stripa sam nacrtao s rapidografom 0.3 mm, što je, onak’, nebulozno, jer ima sjenčanja pun kufer. No ljudima se to sviđa, mnogi se i dan danas kunu u tog „Stranca“ ili u „Vama“ kojeg sam grebao na kunsdruku sa skalpelom, pa liči malo na bakrorez.

Danas mislim da sam jedan od boljih naratora tj. storytellera u svijetu stripa, znate ono: kad lik izlazi na desnu stranu, pa se mora i vratiti s desne strane. To je važno. Ja sam tijekom godina konačno počeo raditi za publiku. Mora se čitalac u svakom momentu držati uvučenog unutra i zapravo mu cijelo vrijeme davati čistu situaciju gdje se likovi nalaze, koje je doba dana, a istodobno se montažom još raditi suspens, dizanje tenzija itd. A to se sve naravno ne uči preko noći, već teškom šljakom po sistemu pogodaka i promašaja. Recimo, još uvijek volim kad izađe album, listati objavljene stvari i tražiti greške. Kad ih nađem nastojim ih upamtiti i ne ponoviti u idućem radu.

Igor Kordej i Matko Vladanović (Foto: Zoran Stajčić)

Tvoj sljedeći korak nakon „Stranca“ bio je „Metro“. Koje su njegove karakteristike?

Igor Kordej: „Metro“ je strip koji je odmah rađen nakon „Stranca“. Ja sam naime „Stranca“ počeo kasne 1979. i onda sam u kasno proljeće 80-te otišao u vojsku i tamo nastavio raditi zadnje epizode i završio ga neposredno nakon povratka iz vojske. Mirko Ilić mi je uletio s planom da zajedno radimo strip. Uglavnom, on je već tada imao smišljene priče i tad me zapravo pozvao da s njim radim na dizajnu. Napravljen je studio koji se zvao SLS Studio, što je bila kratica za: „sporo, loše i skupo“. Radili smo ogroman broj omota za ploče i plakate za teatar, ilustracije za magazine itd. Tokom rada na tim poslovima dizajna počelo se raditi na stripu „Metro“ i ideja je bila da se napravi univerzalni strip. Oni koji su ga vidjeli, vide da u oblačićima ne piše bogzna što. U njima se pojavljuju nekakvi znakovi koji samo sugeriraju da likovi nešto govore, ali fokus je na naraciji same priče, tzv. storytelling montaže. Težak posao, ali mislim da je donio zadovoljavajuće rezultate zato što je u to doba taj „Metro“ kad se pojavio, a pojavio se prvi puta, ne kod nas, već u Španjolskoj u jednoj kompilaciji koja se zvala Otro lado (Druga strana), doživio je veliki uspjeh i odlične kritike. Potom su ga parcijalno objavili, čini mi se, Francuzi, pa tek onda u magazinu Spunk koji je bio odraslija varijanta Stripoteke. „Metro“ je zapravo još jedna stepenica u tom odrastanju i učenju naracije u stripu. Danas bi ga naravno bolje nacrtao, ali za ono doba, mislim da je to super rad i s njim sam na neku foru, što se naracije tiče, puno zadovoljniji nego sa „Strancem“. „Stranac“ je zapravo, da se vratim malo na njega, ukapirat ćete to je jedan nebulozan strip, potpuno je nerazumljiv većini ljudi i radi se o tome da sam ja konverzirao sam sa samim sobom. Upotrebljavao sam dijelove iz svog života i svojih snova i to je zapravo strip koji završava nakon 54 strane koji je prepun pitanja, a ne daje nikakve odgovore. A ja sam tokom godina isplanirao nastavak kao još jedan album od 54 stranice u kojem bi se zapravo kompletirala ta vremenska petlja i dali svi odgovori. Ali nažalost nemam vremena i nemam priliku da to završim. Možda jednog dana.

Kordej & Colin – Vam (Fibra)

Što se tiče „Vama“ Je li pisac Vladimir Colin imao priliku vidjeti strip?

Igor Kordej: Pa mislim da je, zato jer 1986. kad sam ja sklopio ugovor s Humanoidima da radim tri albuma „Vam“, oni su kontaktirali Colina jer je u isto doba živio u Francuskoj i bio je tamo popularan. Zvali su ga naime rumunjski Bradbury, pošto je on pisac fantastike uglavnom i njegove knjige su prevođene na francuski, tako da je on bio lik za kojeg se znalo i njegovo su ime koristili naravno za PR „Vama“. Njegovo ime bilo je pojam fantasy pisca iz Istočnog bloka. Tako da mislim da je on to vidio i dao povoljan odgovor i bez problema dao pristanak da se to uradi. Morali su ga pitati, jer u to doba je još bio živ.

Tehnika rada na „Vamu“ je posljedica mog rada na magazinskim ilustracijama. U to doba sam radio u tzv. maistream štampi, to su bili magazini Start, Studio, Fokus itd. preko Mirka Ilića sam došao na taj tzv. kunsdruk. To je papir koji se upotrebljava za štampanje kalendara, potpuno je gladak i sjajan i dopušta da ga prekrijete potpuno crnim tušem i da onda žiletom, ili skalpelom grebete bijele linije van, to je sličan postupak bakropisu i to je izuzetno atraktivna tehnika za ilustraciju. Meni je palo na pamet da ga upotrijebim u stripu, ono, hoću li ja to izdržati pošto se radilo o 127 strana stripa i ispalo je to ok. Recimo kad sam objavio „Vama“ kod Francuza, oni su mi rekli da ću ga morati ofarbati.Onda sam taj crno-bijeli strip kompletno obojao i sad, dan danas postoje dvije grupacije ljudi starije generacije, najmilitantnija je ona koja se još uvijek kune tog crno-bijelog „Vama“, a onda imate i pristalice ove kolor verzije koja je meni zapravo draža na neki način, naročito verzija koju sam objavio prije dvije godine kod Fibre koja ima još dodanih novih strana, nikad objavljenih. Na taj način sam napravio taj jedan tzv. directors cut od „Vama“ jer mi je uvijek falilo prostora, zbog te moje nevoljkosti da crtam suviše. Neke su strane bile zagušene i pretrpane dijalozima i kad sam radio to finalno izdanje prije dvije godine u Hrvatskoj, dodao sam još hrpu strana, oslobodio prostor i dao cijelom scenariju i likovima da malo prodišu na papiru, tak’ da to sad izgleda super, kad se usporedi taj kolor s crno-bijelim, onda se vidi da je bolji i napredniji. Zanimljivo je da je većina ljudi vjerovala kako ću nastaviti crtati tehnikom kojom sam radio „Vama“, a meni je to bila samo epizoda, eksperiment.

Kad se gledaju sve te priče, svi ti radova iz 80-ih su bili fantastika, odakle fantastika, a ne kriminalistički žanr?

Igor Kordej: Zbog „Legende iz Vamove zemlje“. To je jedan od prvih fantasyja koji sam ja zapravo pročitao, još kao dijete, imao sam 8-9 godina. I onda sam ga iščitavao i iščitavao. Još uvijek mi je to ostao ultimativni fantasy. Zato što kad se usporedi s, recimo, „Gospodarom prstenova“ odnosi pobjedu. Nema navlačenja. To je knjižica od 190 strana. Nema praznog hoda, nema beskrajnih opisa kakav je oklop nosio vilenjak ili kakvu je haljinu imala djevuška. To je esencija rock n’ rolla. Upravo zato što sam „Vama“ čitao vrlo rano, na neki način me ta knjiga razmazila. Naravno poslije „Vama“ sam pročitao hrpu fantasyja uključujući i „Gospodara prstenova“ i masu drugih stvari i mislim da mi je „Vam“ još uvijek ostao na prvom mjestu. To je knjiga zbog koje sam se zaljubio u fantasy i uvijek sam tražio dovoljno jaki pandan. I našao sam, recimo Theodore Sturgeon „Više nego ljudski“, ali to nije fantasy, to je SF, ili recimo „Čovjek u visokom dvorcu“ Philipa K. Dicka, „Pavare“ Keitha Robertsa… To su sve manje-više priče o paralelnoj povijesti. Graniči s fantasyjem na neki način. Takva literatura me jako privlači. Ono što sam tražio kao pandan nije bilo izmišljanje najmagičnijih mogućih svjetova, nego zapravo literarna jačina koju je Colin svakako imao. Ovi pisci koje sam sad nabrojao su bili negdje na tragu – pisana riječ koja vam vadi emocije i ne da vam da zaboravite knjigu nakon što ste ju pročitali. Takve knjige mi se čine sve rjeđe i rjeđe danas.

Igor Kordej (Foto: Zoran Stajčić)

Zašto je problem potaknuti ideju da nacrtate nešto što želite ili možda čak snimiti film?

Igor Kordej: Nije, ako mi plate. (smijeh) Nisam u poziciji da više bilo što radim džabe. Zadnji strip koji sam radio na taj način bio je „Jesen“ koji sam prvo uradio i tek onda sam ga nudio izdavačima. To je bila opaka epizoda. Međutim otkad sam dobio hrpu djece više si to ne mogu dopustiti. Nije smiješno, ali moraš plaćat klopu i račune, školovat ih… Moraš razmišljati na dulje pruge. Ne možeš više raditi džabe zato što te nešto fura. Moraš razmišljati, hoće li tvoja djeca imati 15 dana za klopu i za izlazak. Ali ima jedna stvar koju radim za džabe… Recimo „Texas Kid“, ako ste ga vidjeli na Internetu . To je recimo strip koji je rađen po jednoj kraćoj priči Darka Macana koju je on napisao još tijekom rata 1992. i koju sam prvi put čitao u njegovoj kompilaciji fantasy i SF priča koja je izašla 2002., dakle 10 godina kasnije. Otkačio sam na tu priču i želio sam je napraviti u stripu. Sad je to i krenulo od prošle godine naovamo. Svaki mjesec stavljam po nekoliko tabli na jedan lijepi američki website koji se zove Activate (http://activatecomix.com/142.comic)  i koji objavljuje alternativne nezavisne stripove. Stavljam to potpuno za badava nek’ svi vide. I to radim iz nekog čistog prkosa što su mi svi veliki izdavači u Francuskoj odbili taj strip zato što je, bože moj, recesija. Svi su stegnuli kaiš, tresu se u krizi i čekaju što će biti.

Igor Kordej – Texas Kid

Općenito, otkad je krenula recesija 2008. u zapadnom svijetu, kod nas je to krenulo malo kasnije pošto je stric Sanader to zavlačio,  počele su padati tiraže stripova. U Francuskoj su ljudi prestali kupovati kao nekad. Prve godine u jesen 2008. godine je prodaja pala za 10-12 posto. Polako je padala do 2011. kad su se svi, nešto, oporavili, da bi 2012. udarilo još jače, i kraj godine završen s padom prodaje od 30 posto. Situacija je totalno žestoka. Ali nije naravno beznadežna. Prouzročila je to da je većina velikih izdavača još polovinom 2012. napravilo neki plan da ne puštaju van nove projekte, da ne ulažu lovu u njih, već da furaju ono što već ide na tržištu, dugačke serijale kao što je „Moja tajna povijest“, dakle uhodane stvari. Većina ljudi koja radi nove projekte zadnje dvije godine ne uspijeva naći izdavače, jer svi kažu da nije vrijeme. Francuski izdavači planiraju da će s početkom 2014. zapadno tržište izaći iz krize, a ja mislim da će biti još gore. Ali što sad? Sad bi se kao trebali prestati crtati stripove? Uvijek ima načina. Ja, recimo, furam tog „Texas Kida“ online svima na uvid badava i na taj način vjerujem da ću navući fanove da to čitaju redovno i u momentu kad izađe u obliku kompilacije da će to imati svoje kupce. Mislim da je to dobar način. Čak razmišljam o tome da ga izdam o vlastitom trošku sa jezičnim mutacijama, npr. na engleskom i francuskom i da sam nađem distributere. Sve je moguće. Treba se fajtati na razne načine. Ako se čovjek previše pouzdaje u to mainstream razmišljanje velikih izdavača i korporacija koji kažu da je frka, da nije vrijeme, onda nećemo dogurati nigdje.

Jesi li razmišljao možda o nekom internetskom crowdfundingu za svoje projekte?

Igor Kordej: To funkcionira. Moja bivša scenaristica Alex de Campi s kojom sam radio „Smoke“, isplanirala je nastavak naziva „Ashes“. Prošle godine je skupila preko 30.000 dolara što joj je omogućilo da iznajmi crtače, plati štampariju i to ove godine izlazi.

Zašto nisi ti to radio?

Igor Kordej: Zato što mi se nije dopao scenarij. Alex mi ga je poslala, ali nisam bio u tom filmu. Imao je puno onoga što ja zovem ‘navlačenje’. Finalna situacija je da ga je crtalo jedno 12-13 crtača. Uglavnom su svi crtači upoznali Alex preko mene i onda im se ona uvalila s prijedlogom da crtaju stripove za nju. A ona je cura koja je vrlo jezičava i uspijeva osvojiti čovjeka na galamu. Nisam optimist u vezi tog projekta. Uvijek se kaže: previše babica, kilavo dijete. Puno crtača je radilo sekvence i to se spaja u jednu cjelinu, međutim nisu svi kvalitetni kao Gera ili Ćurin. Ima tu vrlo minornih crtača početnika koji su za ‘čavle’ to radili, samo da se objavi. Tak’ da to užasno oscilira. No dobro vidjet ćemo… Ak’ je priča dobra, onda to prodaje. To je pravilo u stripu kao i na filmu, da dobra priča prodaje projekt, a ne tvoj briljantan crtež. Ja mogu crtati kao Da Vinci, ali ako je priča loša, to se neće prodati.

U Francuskoj je isto tako. Projekt uvijek prodaje scenarist. Ako je nekakvo ime, onda će projekt ići, a da bi bio ime mora objavljivati stripove, a da bi objavio stripove mora biti poznato ime i tak to ide, kvaka 22. Meni još uvijek ne daju da radim svoj scenarij. Zato što sam ja, kao, samo crtač i nisam dokazan scenarista. A nisam dokazan kao scenarista zato jer mi nisu dali da pišem scenarij (smijeh). To je ona zapetljancija koju hoću riješiti s „Texas Kidom“. To je moja beba koju hoću nametnuti tržištu koje je sad u velikoj frci. Vidjet ćemo.

Monografija ilustracija, je li uopće u planu za objavu?

Igor Kordej: Da, u stilu ‘sam svoj majstor’. Sam ću to objavit, jednu ogromnu masnu debelu knjigu s kompiliranim ilustracijama. To mi je u planu. Pošto ništa ne dobivaš po zasluzi, nego samo ono što si sam napraviš. Sad sam se sjetio… Još tijekom rata u Grožnjan je dolazila Lea Ukrajinček, bivša direktorica Umjetničkog paviljona. „Igor kad bumo ti radili izložbu?“, znala me pitati, a ja sam joj odgovarao: „Kad me pozovete.“ I onda me nikad nije pozvala, a da sam ja cimao i zvao telefonom nakon tog sastanka, onda bi se to valjda dogodilo. Ovak’, to nije bilo bitno. Ljudi nikad ne naprave nešto, bilo u medijima, bilo izložbe i sl. zato jer to zaslužuješ, nego moraš sam to zboksat. Meni je recimo u planu da skupim dovoljno love i zakupim Klovićeve dvore i da onda tamo napravim kaj god hoću. Bez ikakvih kustosa i sl. jednom davno kad sam još bio u Primijenjenoj, ili prva godina Akademije, ne sjećam se točno, kod povjesničara umjetnosti Matka Peića, poznatog u ono doba, napisao sam radnju o povjesničarima umjetnosti i kritičarima kao parazitima društva. I onda se lik zaljubio u mene (smijeh). Zato jer sam bio jedini koji je o tako nečemu pisao. Ja uopće ne volim kritičare. Poštujem one koji procjenjuju moj rad, a dobri su crtači kao ja, ili bolji. Ostalo mi uopće nije relevantno. Ničije mišljenje o mojem radu. Mislim da je tako i u ostalim umjetnostima. Bila to muzika, film, bilo što… Kritizirati može samo onaj koji je superioran spram nečega što kritizira. To je moje mišljenje.

‘The Secret History’

Koliko je na vaš rad utjecala suradnja s Djangom (Django Nenad, op.a.)?

Igor Kordej: Eh da, epizoda zvana „Django“. Tu sam u potpunosti ovladao tehnikom storytellinga. Django je jedan briljantan crtač i scenarista koji smatra da loše crta. Prvo smo radili „Zid“, nijemu epizodu od 20 strana. Onda smo radili „Jesen“ s Toulouse-Lautrecom i nakon toga „Tumble Lead“. „Tumble Lead“ je naša suradnja koja je trajala gotovo tri godine. U tom periodu sam jako napredovao zbog Djanga, koji je sve svoje scenarije radio u formi lay outa, icrtavao je svaki kadar i pažljivo komponirao stranice… On mi je zapravo pružio na neki način univerzitet. Do tada je sve bilo školovanje. Nije on pisao scenarije kao Moore, ono, 20 strana jedan kadar. Mi smo prije svega bili frendovi, tako da smo puno i pričali o svemu. Međutim taj profesionalni odnos prema rađenju layouta tzv. storyboarda, to sam prvi put profurao s Djangom i to mi je jako koristilo. Što sam i rekao, potpuno sazrijevanje i drugačija percepcija kompletnog stripa i naracije. Malo veće poštivanje publike, kao finalnog konzumenta koji bi sve trebao razumjeti.

Što je s tim ‘Godišnjim dobima’?

Igor Kordej: Django i ja smo se ponovno ušaltali 2007. Sreli smo se nakon gotovo 20 godina, jer živi u Amsterdamu i tamo ima firmu koja se bavi dizajnom. Ponovno smo se, dakle, skompali i pričali o tom projektu i zaključili da bi to trebali završiti. I Django je zasukao rukave i završio layoute i grube scenarije za sva ostala „Godišnja doba“. S time da smo napravili jednu super koncepciju, nekakva progresija cijelog projekta. Prvi album „Jesen“ ima jedan album, drugi album „Zima“ bi imao dva albuma, „proljeće“ tri albuma, „Ljeto“ četiri albuma i peto godišnje doba pet albuma, sve zajedno 15 albuma. Ne bi smo mi kao Stephen King navlačili bezbrojnim opisima, nego bi smo zapravo pojačavali tenziju događaja i kompleksnost priče, kao nekakva vrsta sazrijevanja. Ponudili smo to Francuzima 2009. kad se recesija zalaufala i naravno da su nas svi odbili. I to čak i Dargaud koji je objavio „Jesen“ 1990. godine. Problem je sa svim tim velikim kompanijama danas što su sve osim Delcourta velike korporacije. Tako da o vašem stripu, kad se odlučuju hoće li se objaviti ili ne, ne odlučuje glavni urednik, nego se sastanu članovi upravnog odbora, tipa ima ih 20 u nekoj sobi i onda kenjaju o tome hoće li to objaviti ili ne. Tako da urednik više nema izvršnu ulogu kao nekad. Već ti neki likovi ‘iz tame’ koji o tome razmišljaju samo kroz novac. Profit i ništa drugo. Na žalost je stvar pala na niske grane. Ali dobro, bit će bolje, treba se fajtati.

Igor Kordej (Foto: Zoran Stajčić)

Koliko tabli radiš godišnje?

Igor Kordej: Radim svaka dva mjeseca jedan album koji ima 54 strane, znači 12 mjeseci 6 albuma. ‘Ajmo reći da je u prosjeku jedna tabla dnevno. Samo što ne radim jednu tablu dnevno, već radim proces koji zovem manufaktura. Prvo 15 strana u olovci, onda svih petnaest istuširam i onda ih koloriram kistom. Radim od 8 ujutro do 9 navečer sa pauzom za gledanje podnevnog filma da se malo opustim. Ponavljam po petstoti puta, to nije posao od 8 do 5, pa onda dođeš doma i više o tom ne misliš. To je život. Stalno razmišljam o stripovima i kad se šetam vani i kad se tuširam. Razmišljam kako riješiti problem. To je način života i ja to volim raditi. Još uvijek se palim na to i ne pada mi teško tih 12 sati dnevno.

Da u stripu dođe moda remakeova kao što je u filmskom svijetu i da možeš birati neki strip klasik koji bi trebao crtati, koji bi to bio?

Igor Kordej: Hm… „V For Vendeta“, vjerujem da bih to sigurno bolje nacrtao od originala.

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 kune.

Hvala vam.

1.00 HRK 5.00 HRK 10.00 HRK 20.00 HRK 50.00 HRK 100.00 HRK 200.00 HRK


Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute

Zadnje od Intervju

Idi na Vrh
X