Igor Kordej: Treba se fajtati na razne načine

Puno zanimljivih detalja iz svog života iznio je Igor Kordej na druženju stripaša u Booksi prošli utorak. Bilo bi grijeh ne zabilježiti što je sve rekao…

Igor Kordej (Foto: Zoran Stajčić)

Prošlog utorka u Booksi je u sklopu tribine „Strip-tease Matka Vladanovića“, inače ugodnog razloga za okupljanje ljubitelja stripa, gostovao Igor Kordej. Naš najcjenjeniji strip crtač koji neumorno isporučuje stripove na francusko tržište bio je iznimno dobro raspoložen za priču. Tako je druženje povodom ponovnog objavljivanja njegovog prvijenca „Stranac“ u izdanju Fibre preraslo u Kordejevo usmeno biografsko putovanje. Može se zaključiti kako je tome najviše kumovala ugodna atmosfera dupkom ispunjene Bookse u kojoj su poznavatelji i ljubitelji crtačevog rada postavljali pitanja, dok je Kordej iznosio svoje viđenje situacije, stavove i savjete za svakog mladog i budućeg crtača stripova. Bilo je također iznimno ugodno biti i prisutan na jednom takvom događaju, tijekom kojeg je i pala osobna odluka da se transkript tog zajedničkog druženja pretoči u formu intervjua za ovaj portal. Matko Vladanović je moderirao razgovor, a solidan broj pitanja postavili su posjetitelji. Dakle, pred vama je ‘kompilirana priča’ koja je započela s Kordejevom opaskom: „Samo nemojte pitati kako sam počeo, to je duga priča i ja sam jako star.“, da bi Vladanović odmah nakon toga kazao: „Moram te pitati kako si počeo zbog „Stranca“, a „Stranac“ je prvi.“ Nakon čega se prolomio smijeh Booksom.

Igor Kordej - Stranac/Metro (Fibra)

Igor Kordej: „Stranac“ je prvi dugački strip od pedeset i nešto strana. Radio sam ga godinu dana. To je zgodno znati s obzirom da nakon puno godina radim 4-5 albuma godišnje. Vrlo je bitno za mene, što jedanput kad takav projekt završite kao klinac onda znate da možete dalje, jer najveća početnička greška je da crtači jako puno toga započinju i jako puno toga nikad ne završavaju. Čak i ako je stvar loša treba ju završiti. To je pravilo broj jedan. A „Stranac“ je baš taj. To je meni kao klincu od 20 godina u ono doba bilo nešto nevjerojatno, da sam bio sposoban napraviti pedeset i nešto strana stripa. A vježbao sam se naravno… Prije toga je bio Polet, omladinski tjednik u kojem sam radio jedan, mrvicu kraći, strip od 15 strana, zvao se „Deja vu“. To je tako… Skupljate energiju, radite polako, disciplinirate se i sam ste svoj majstor. Čitao sam „Stranca“ ponovno nedavno kad je reizdan. To je stvarno nebulozno štivo, što sam napisao i u pogovoru. Radio sam ga na način da sam konverzirao sa sobom, a ne sa publikom. To je jedna od početničkih grešaka, a nije me baš zanimalo kako će to publika prihvatiti jer u tom trenutku sam bio u vlastitom post pankerskom điru, kao, bolio me đon što će ljudi misliti o tome. U smislu to je velika umjetnost i doći će to do ljudi na ovaj ili onaj način.

Je li ga svojevremeno Marketprint objavio?

Igor Kordej: Marketprint to nije nikad objavio, to je ustvari jedna zgodna priča. Svetozar Tomić je 1979. bio glavi urednik Marketprinta, mislim, tad sam ga upoznao. To je firma koja naime još uvijek objavljuje Stripoteku, jedna dugovječna iz Novog Sada. Oni su bili dio Foruma, a Forum je bio kao jedna od najvećih izdavačkih kuća u doba Jugoslavije, nešto kao Vjesnik ili Politika i oni su imali strip diviziju koja se zvala Marketprint. I onda sam došao u Novi Sad, upoznao lika i pokazao sam mu pilot epizodu „Stranca“ od prvih 15 strana. Njemu se to jako dopalo i odmah je platio i to kupio. Rekao je: „Samo radi dalje.“ I tako sam ja rokao godinu dana i napravio još tri epizode po 15 strana, a on je sve to uredno plaćao. Kad sam završio, rekao mi je: „Slušaj, to nažalost nećemo objaviti. To ne odgovara profilu Stripoteke. Mi smo ipak magazin za omladinu, a ovo tvoje je više materijal za odrasle. Previše je avangardan, a ja sam te htio samo stimulirati da to nastaviš i završiš.“ To je priča koja je presedan, jer danas vam to nitko ne bi napravio. Svetozar je bio kao nekakav moj mentor, vrlo benevolentan. Kužio je strip i s time što me redovno plaćao da završim taj album zapravo mi je jako pomogao da postanem autor, da se iskažem kao crtač i da živim od toga, ako ništa drugo. Pošto u doba Juge, ja se ne sjećam kakve su tada bile plaće, jer sam bio blesav i nisam znao ni koliki je odnos Dinara i njemačke Marke, ali znam da sam odlično živio od te plaće. Kad sam počeo za njih raditi profesionalno, to je bilo 1983., već su me uzeli na radno mjesto strip crtača. To je isto bio presedan, jer sam bio prvi čovjek u Jugi koji ima službeno zvanje strip crtača i koji je radio u udruženom radu, primao plaću i imao normu, dolazio na sastanke radnih ljudi itd. I to sam furao tri godine i imao sam normu u ono vrijeme, to se sjećam, osam strana stripa mjesečno, a ako bi radio nešto više od toga, onda bi dobivao lovu za prekovremeni rad. Imao sam radni staž i sve ostalo. Ali to mi je dosadilo nakon tri godine. Dao sam otkaz i postao slobodnjak i to sam do današnjeg dana. U principu, moje iskustvo je da ne volim raditi u firmama. Imao sam još jedno takvo iskustvo u Kanadi, kad me jedna firma angažirala da radim kod njih 97. i izdržao sam osam mjeseci i opet dao otkaz. Ljudi koji se bave ovakvim poslom, manje-više su solo igrači. Druga je stvar raditi na filmu. Tamo si prisiljen, jer su ta dva posla slična, što se tiče procesa rada, od scenarija, preko knjige snimanja do svega ostalog. Ali što se tiče stripa ti možeš biti sam svoj glumac, kostimograf, scenograf, režiser itd. Kad si režiser na filmu više si menadžer birokrata, nego što režiraš film, zato sam ja ostao u stripu, jer kreirati nove svjetove na ovaj način je zapravo vrlo blisko filmu. Dalje>>

Zadnje od Intervju

Idi na Vrh
X