Kandžija i Gole žene ‘Nema labavo’ – vrag s tamjanom

Kandžija je najbolji hrvatski reper. Ima i jedan od najboljih bendova kraj sebe – Gole žene. Ima i najbolji album, gledano i u žanru i malo šire, još jedan u nizu, zajedno i sa ‘Zlatnim žbicama’,EP-ijem ‘Dvojezična ploča’ i prvim albumom s Golim ženama koji se pokazao samo kao uvod u upravo objavljeni ‘Nema labavo’.

Kandžija i Gole žene 'Nema labavo'
Kandžija i Gole žene ‘Nema labavo’

Zašto je Kandžija najbolji? Jest da, kako kaže jedan stih, ima stihove kao nepismeni A.G.Matoš, ali njegovo slikovito sabiranje i miksanje hrvatske svakidašnjice u svojevrsni glazbeni kotao ljutog fiš paprikaša u kojem su suze konstanta, što od smijeha, što od tuge, što od užarene arome spada u nešto neprikosnoveno što se naše glazbene scene općenito tiče. Moglo bi ga se usporediti s Rambom Amadeusom, ali je i Kandžija, kao i Rambo, tj. kao svaki genijalac općenito, navrnut na svoju stranu – dakako originalnu. I što je najvažnije, Kandžija je pronašao put u uobličavanju te svoje genijalnosti čineći ju razumljivom širokom spektru slušatelja. Možda nije u ovom trenutku velik kao TBF, ali ovaj autor mu to predviđa.

Zašto su Gole žene jedan od najboljih bendova, a do nedavno nitko nije čuo za njih? Prvo je što su stilski prokleto prilagodljivi; hoćeš RATM – može, hoćeš funk – može, hoćeš disco ritam – može, hoće jazz – može, hoćeš bećarac i tamburicu – može. No ipak ono najvažnije je što znaju što genijalac koji ih predvodi želi i oni to naprave da zvuči i originalno, i ozbiljno i zabavno. To je bend koji je ušao u mindset DJ-a koji sumanuto miksa zvukove i mijenja ploče na gramofonima. Nije to ‘prateći bend’ na čije ‘standardne bendovske aranžmane’ repa reper. Gole žene su živa fonoteka i to ih čini različitima od drugih.

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=ZiyaFOIIxrE[/youtube]

A sad „Nema labavo“; da slijedi urnebesni ćušpajz razvidno je iz Kandžijinog pojmovnog nabrajanja u uvodnoj „Mače“, kad niže: „Ljubav, vjera, domovina, novac meso, Anica Kovač, obitelj, čačkalica, konac, pljačka…“, ali to samo po sebi naravno ne garantira da je moguće iz te papazjanije napraviti ‘smisleni glazbeni obrok’. Osim ako naravno nemate crtu genijalnosti potpuno oslobođenog ego tripa. Kandžija se pak razlikuje od mnogih repera po tome što je njegov ego trip stvar podložna stihoklepačkom ćuškanju od njega samog, zato su mu zapažanja neopterećena, zato ima smisla za humor, njegov duh je slobodan, on će vokalno naslikati sliku u kojoj se lako prepoznati, osjetiti okolinu koja nam je pred očima cijelo ovo vrijeme, a koju mnogi uopće ne mogu dočarati.

Kandžija već s tom uvodnom „Mače“ (koja je de facto dvominutni intro u album) dokazuje da je on ‘naš dečko iz geta’, a ubrzo shvatimo da smo svi u istom getu, valjda onog trenutka kad svoj bend spomene u kontekstu s Mejašima na radiju. I naravno Kandžijina ‘hrvatska geto priča’ tek tad kreće u genijalnoj glazbenoj burlesci od čak 16 poglavlja, tj. pjesama.

U naslovnoj „Nema labavo“ metaforički skida gaće i sebi i bendu, kad kaže da su tvrđi od stiropora, ali i žovijalno istinit u kotrapunktu stiha „vrag s tamjanom“ kad raščetveruje domaću, što malograđanštinu (‘riba s ajvarom’), što bijedu (dok on pjeva ‘nema labavo’, prateći vokali viču ‘nema lavabo’). Moralne vrijednosti tog skučenog katoličkog geta isprda prvo kroz pjesmu „Crkva“, a zatim zakuca s „91“ već uvodnom posvetom „Za sve moje crnce koji ne mrdaju kurcem…za sve Maksimire, Marakane , Koševa…“, da bi kasnije to najpoznatije pitanje moderne Hrvatske ‘Gdje si bio ’91?’ doveo do apsurda (što u krajnjem slučaju to i jest) pitajući tada nerođenog brata gdje je bio ’91; dok je ustvari izvrsno dešifrirao ljudsku inertnost tog našeg geta zaključkom kako je ‘Tele 2 ovdje jedina revolucija’.

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=jKaFdyStsQQ[/youtube]

S pjesmom „Preuvjerljiva tambura“ apsurd geta pomiče još dalje dok u tamburicama praćenom bećarcu pjeva o cracku. O stvarnosti doživljenoj i gledanoj iz vizure benda također izvrsno poentira u nekoliko pjesama. Već je vrhunac kontrapunktno gostovanje Branka Uvodića u „Zečja šapica“ koja dočarava domaće glazbene (ne)prilike, prolazak kroz sito i rešeto, snove o Tokiju, koncerte u Derventi, dakle potpuna suprotnost od folklornog bogatstva koje već više od desetljeća odašilje ‘dalekovidnica’ i spomenuti Uvodić u emisiji „Lijepom našom“. Pjesma „Ivica Kostelić“ ima sličnu vizuru, dok Kandžijin katarzični obračun sa svojim pravim imenom (Stjepko Galović), oko čega se redovno znao dobronamjerno sprdati i Edo Maajka na svojim koncertima kad god bi ga ugostio na bini, slijedi u „Ja se zovem“ koja je najslikovitiji primjer spomenute Kandžijine genijalnosti uživljavanja u ulogu svojevrsnog anti-repera – čovjeka kojeg karma toliko zajebava da mu ni ime ne mogu zapamtiti.

Album ne dozvoljava monotoniju niti u jednom svom dijelu, jer taman kad se pomisli da nema više nečega što Kandžija nije secirao iskoči novi džoker iz rukava. U pjesmi „Pištolj“ taj džoker je Goran Bare, ako je nešto dobro leglo, to je Baretova blues kuknjava u ovoj pjesmi u kojoj nema ničeg smiješnog, već predstavlja najdublju tamu našeg naturalizma, a Kandžija je još prije dokazao (primjerice s „Mali mržnja“), da kad krene bez zajebancije da se ledi krv u žilama ako kao slušatelj obratite pažnju na tekstove i o njima razmislite.

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=03CkPn8uVKA[/youtube]

Ono što je Kandžija kao zmija noge čuvao za drugu polovinu albuma i veliki finale jest verbalni obračun s domaćim nitkovsko-političko-poduzetničkim kadrom. ‘Ugrijavanje’ kreće s „Vrati pare“, nastavlja se s „Traktorom me dovezli, limuzinom odvezli“ i „Pit i jest i pit“, a kulminira s „Đuro“ nakon čega kao zaključak dolazi konstatacija da je cijeli svijet Afrika uz kakofonično raspadanje glazbe u nedefiniranu buku.

Kad nastupi tišina shvatite da vam Kandžija nije dao disati 50 minuta i da vam je to proletjelo u nizanju slika iz njegove lude glazbene slikovnice koja žanrovski iskače iz svih okvira. I kako stih iz „Zečje šape“ sugerira „Ma kakav rap? Svrstaj nas pod razno.“ možda to uistinu treba i učiniti. Nek’ je „Nema labavo“ na polici uz Mejaše i tamburaše na benzinskim crpkama i kupovnim centrima. Masama ovaj album treba podvaliti. Što je najvažnije bit će sretni što ih je netko zajebao. Uostalom, nismo li mi narod koji najviše od svega voli biti zajeban.

Ocjena: 10/10

(Universal Music, 2015.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh