Najbolji strani albumi 2018. godine

I evo na samo Silvestrovo donosimo godišnju listu od 20 stranih albuma koji su po našem skromnom mišljenju obilježili 2018. godinu. Koristimo također ovu priliku da svima Vama koji nas pratite i podržavate u našem radu zaželimo sretnu i uspješnu Novu 2019. godinu!

  • 60
    Shares
Najbolji strani albumi 2018. godine

Vremena političke neizvjesnosti, vremena izbjeglištva, vremena dubokih društvenih promjena podgrijana uništenjem i zagrijavanjem globalnog ekosustava… Mi smo samo tražili najbolju glazbu, a možda smo našli soundtrack vremena. Uostalom, zaključite sami.

Ovogodišnje glasanje išlo je po našem starom ustaljenom sistemu, tj. pravilu po kojem su novinari donijeli svoje godišnje liste koje su u ukupnom zbroju iznjedrile finalnu listu. Listu su ovog puta kreirali Jelena Svilar, Vedran Harča, Ivan Laić, Marko Podrug i Zoran Stajčić. Također se držimo i starog pravila da krenemo od posljednjeg mjesta, ovog puta 20. i završimo s albumom godine. Dakle, skrolajte do pobjednika.

Eminem ‘Kamikaze’

20. Eminem ‘Kamikaze’

Eminem je nenajavljenim objavljivanjem svog desetog albuma ‘Kamikaze’, čija je naslovnica maštoviti hommage albumu ‘Licence To Ill’, prvijencu Beastie Boysa, potvrdio da je i dalje jedan od najvažnijih aktera hip hop scene.

Yo La Tengo ‘There’s A Riot Going On’

19. Yo La Tengo ‘There’s A Riot Going On’

Petnaesti album indie institucija iz Hobokena nosi identičan naslov kao album Sly and the Family Stone. Nije to slučajnost, a o kakvoj pobuni je riječ lako se možete uvjeriti preslušavanjem dotičnog albuma ovog benda koji nikad nije razočarao, u što smo se u konačnici i mi još jednom uvjerili i ove godine uživo kad su nas Yo La Tengo posjetili u zagrebačkom Pogonu Jedinstvo.

Brandi Carlile ‘By The Way, I Forgive You’

18. Brandi Carlile ‘By The Way’ I Forgive You’

Brandi Carlile je već 2007. svojim drugim albumom „The Story“, koji je producirao T-Bone Burnett, zasjala i komercijalno kao potentna nova autorica, dok je s pretposljednjim „The Firewatcher’s Daughter“ iz 2015. dogurala do nominacije za najbolji americana album na Grammyjima. Ova samouka kćer vatrogasca, koja je napustila školu kako bi se posvetila glazbi, ovogodišnjim albumom „By The Way , I Forgive You“ još jednom dokazuje da je u životu napravila pametan izbor. „By The Way, I Forgive You“ je album one stare sorte. Album s kojim se ‘možete družiti’ i pola godine, a da uvijek otkrijete neki novi magnetizam, iako na njemu nema ničeg začkoljastog što zahtijeva napor u dešifriranju.

Rolling Blackouts C.F. ‘Hope Downs’

17. Rolling Blackouts C.F. ‘Hope Downs’

Nakon niza kvalitetnih rock sastava koje su iznjedrile ‘nulte’, posljednjih godina kao da je zavladala prilična nestašica nabrijanih klinaca s gitarama, sposobnih da ostave trag dublji od (eventualno) iznadprosječnog albuma prvijenca. Posljedično, sve se teže othrvati dojmu da obraz rock’n’rollu danas ponajprije spašava stara garda, taj je dojam, barem nakratko, uspjela promijeniti australska petorka Rolling Blackouts Coastal Fever. „Hope Downs“ je jedan od najboljih debitantskih albuma godine.

Saintseneca “Pillar of Na”

16. Saintseneca ‘Pillar of Na’

Svijet glazbe doista zna biti prepun iznenađenja, a albumi poput “Pillar of Na” podsjećaju nas da nikad ne smijemo prestati kopati i rovati po novim izdanjima jer ne možemo znati gdje se može sakriti biser poput ovoga što čući iza zbunjujuće naslovnice s prominentom jagodom u obliku srca. Zvuči neobično, ali Saintseneca ima ploču s kojom su se našli u samom vrhu utrke najboljih albuma ove godine.

Roger Daltrey ‘As Long as I Have You’

15. Roger Daltrey ‘As Long as I Have You’

ako će zauvijek ostati upamćen kao frontmen legendarnih The Who, Roger Daltrey i samostalnu karijeru gura već punih 45 godina. “As Long as I Have You”, posveta soul glazbi na kojoj je stasao i odrastao, vjerojatno je i najbolje izdanje potpisano njegovim imenom još od pradavnog mu prvijenca “Daltrey”.

Dirtmusic “Bu Bir Ruya”

14. Dirtmusic ‘Bu Bir Ruya’

Dirtmusic, etno-blues projekt Chrisa Eckmana i Huga Racea iza sebe ima četiri albuma na kojima je ovaj dvojac na svojim putovanjima u Mali uz lokalne muzičare stvarao hipnotičku i atmosferičnu glazbu nadahnutu surovim uvjetima života tamošnjeg stanovništva. Na svom petom albumu, “Bu Bir Ruya”, Chris i Hugo promijenili su mjesto radnje i sve smjestili u Istanbul, no premisa je ostala ista. Pletu svoje eksperimentalne zvučne krajobraze stvarajući atmosferu noći u gradu u kojem vlada politička neizvjesnost, a rijeke izbjeglica slijevaju se iz svih strana u potrazi za boljim životom negdje na zapadu.

Ezra Furman “Transangelic Exodus”

13. Ezra Furman ‘Transangelic Exodus’

Rijetki albumi grade svjetove s tolikom brigom za detalje kao “Transangelic Exodus”, ali još su rjeđi među njima oni koji prenose značajnu poruku, u ovom slučaju o prihvaćanju različitosti u svijetu koji se danas sve više radikalizira. Kad su pritom i toliko glazbeno zadovoljavajući sa svojim alter-pop melodijama koje se urezuju u uho, jasno je da pred sobom imamo ploču koja je daleko iznad prosjeka današnje produkcije. Ne dopustite da vam ovaj biser proleti ispod radara.

Kamasi Washington ‘Heaven and Earth’

12. Kamasi Washington ‘Heaven and Earth’

Svojim novim, dva i pol sata dugačkim albumom ‘Heaven and Earth’, saksofonist Kamasi Washington istovremeno odaje počast jazz tradiciji iz koje je potekao i mijenja je dodavanjem elemenata modernoga popa koji je čine pristupačnom slušateljstvu 2018. godine, a koje ne mora nužno biti intimno upoznato s istom.

Ry Cooder “The Prodigal Son”

11. Ry Cooder ‘The Prodigal Son’

Gitaristički virtuoz i praktični povjesničar glazbe Ry Cooder u posljednjih se desetak godina na nekoliko albuma posvetio istraživanjem američke korijenske glazbe, pogotovo one iz folk i bluegrass tradicije, prožimajući je aktualnim političkim temama, od klasne nejednakosti na konceptualnoj ploči o pustolovinama jednog mačka “My Name Is Buddy”, do pokreta Occupy Wall Street na “Pull Up Some Dust and Sit Down” iz 2011. godine. “The Prodigal Son” je možda i najbolji od albuma u kojima je Cooder suprotstavio vječni zvuk aktualnim temama.

Jeff Tweedy ‘Warm’

10. Jeff Tweedy ‘Warm’

Godina na izmaku u slučaju Jeffa Tweedyja bila je godina nostalgije pa je šetnju hodnicima vlastitog sjećanja prvo pretvorio u hvaljene memoare naslovljene ‘Let’s Go (So We Can Get Back)’, a potom i u album koji djeluje poput soundtracka te knjige. ako je malo pretenciozno nazvati „Warm“ Tweedyjevom glazbenom autobiografijom, riječ je o materijalu na kojem ćete nabasati na tragove čitavog niza autora i bendova presudnih za njegov autorski rukopis, kao i odjeke nekih od najvažnijih ploča koje je snimio, ponajprije „March 16-20, 1992“, ogoljenog klasika Uncle Tupela, nastalog u suradnji s Peterom Buckom iz R.E.M.-a.

Paul McCartney ‘Egypt Station’

9. Paul McCartney ‘Egypt Station’

Trendovi dolaze i prolaze, a McCartney ih je uvijek znao prilagoditi sebi. U tom smislu „Egypt Station“ nije iznimka. Tematski gledano postoje dva osnovna motiva na albumu. Jedan je osobni emotivni kut koji često donosi pogled unazad u smislu ‘gdje sam bio, što sam radio’ kako bi objasnio nemir duše i potragu za ljubavnim spokojem kao nečemu što nije uvjetovano uspjehom u drugim sferama života. Drugi je pak pogled na društvo današnjice, toksičnu paranoju, strah i nepovjerenje, gdje McCartney progovara kao jedan od posljednjih hodajućih hipija.

Plan B ‘Heaven Before All Hell Breaks Loose’

8. Plan B ‘Heaven Before All Hell Brokes Loose’

Transformacija Benjamina Paula Ballance-Drewa u soul pjevača čini ‘Heaven Before All Hell Breaks Loose’ jednim od najuzbudljivijih pop albuma ove godine. Protkan je mnoštvom utjecaja koje je Plan B satkao u ubojitu kombinaciju vrućeg ljetnog pop albuma. Osim što je otpjevan u najboljoj maniri američkih pop giganata poput Stevieja Wondera i Michaela Jacksona, dakako uz funk oštricu na tragu Jamesa Browna, na njemu se osjeti kako su odlično protkani različiti stilovi. Mogu se tu čuti djelići ranog Seala, ima tu i Massive Attacka, sklada backbeata i soul uzdisaja po kojima pamtimo jednu Neneh Cherry, ali i modernih ritam podloga karipskog dancehalla.

Arctic Monkeys “Tranquility Base Hotel & Casino”

7. Arctic Monkeys ‘Tranquility Base Hotel & Casino’

Album koji odiše tajanstvenošću i zahtjeva brojna slušanja kako bi otkrio sve što može ponuditi. Monkeysi sviraju ovih jedanaest pjesama koje je Turner skladao sam na klaviru tako da sve redom drže isti srednji tempo. Klasični refreni su uglavnom napušteni, a Turner svoj tok svijesti često vrlo vješto pretvara u stihove koje čine tekst ovog materijala, koji bi gotovo mogao biti jedna pjesma podijeljena u jedanaest poglavlja.

Beach House ‘7’

6. Beach House ‘7’

Prethodno objavljenom kompilacijom „B-Sides and Rarities“  psihodelični dreampop duo iz Marylanda ‘počistio je ormar’ kako bi napravio prostora novom kreativnom procesu. Na sedmi album po redu, ujedno jednostavno nazvan „7“ može se gledati kao na jedan od najboljih u karijeri koji su zajedno napravili Victoria Legrand i Alex Scally.

Marc Ribot “Songs Of Resistance 1942 – 2018”

5. Marc Ribot ‘Songs Of Resistance 1942-2018’

„Prljavi štakore, puzava životinjo, šljame života, deformirano čudovište, polučovječe, pakleni stvore, koliko si štete počinio? Parazite, zmijo otrovnico, smeće obično! Tebi se obraćam, Donald Trump!”

David Byrne “American Utopia”

4. David Byrne ‘American Utopia’

Novi album Davida Byrnea, slavnog frontmena Talking Headsa, prvi je njegovo solo uradak nakon četrnaest godina i ploče “Grown Backwards”, a dio je većeg projekta nazvanog Reasons to Be Cheerful, u sklopu kojega je Byrne pokrenuo i internetsku stranicu s pozitivnim vijestima koja služi kao podsjetnik da, iako su vremena u kojima trenutno živimo teška, to ne znači da je kraj svijeta.

The Breeders ‘All Nerve’

3. The Breeders ‘All Nerve’

“All Nerve“ nije samo prvi album Breedersa nakon desetogodišnje stanke, već i nešto puno značajnije – poslije punih četvrt stoljeća u studiju se našla postava zaslužna za njihove najveće artističke domete, ploču “Last Splash“ i vječni hit “Cannonball“. Očekivanja su time, dakako, bila neusporedivo veća, no Kim Deal i ekipa u priličnoj su ih mjeri uspjeli ispuniti.

Jack White “Boarding House Reach”

2. Jack White ‘Boarding House Reach’

Iako se doima da prevladava mišljenje kako je nova ploča Jacka Whitea uradak s mnogo razbacanih ideja bez pravih pjesama, riječ je o odvažnom i zanimljivom albumu koji vjerno korespondira današnjem stanju svijesti u kojemu vlada postmoderna shizofrenija. Oni koji razočarano okreću očima tvrdeći kako je Jack White na svom novom albumu “Boarding House Reach” napokon pokleknuo pred vizijama vlastite grandioznosti i smatra kako više ne mora pisati pjesme da bi objavio album zanemaruju činjenicu da je White oduvijek bio pompozni snob, ali to nikako ne umanjuje njegovo dubinsko poznavanje, i što je još bitnije, razumijevanje glazbene tradicije na koju se svojim radom nastavlja, a ona doista uključuje uvijek rastući spektar stilova koji polako teži sveobuhvatnosti.

Idles – Joy as an Act of Resistance

1. Idles ‘Joy as an Act of Resistance’

Nije zapravo nikakvo čudo što su recenzenti, poglavito britanski, ali i puno šire, ujedinjeni u slavljenju albuma „Joy as an Act of Resistance“, koji je prozvan instant-klasikom, uglazbljenim pokretom otpora, a doživljen je poput dugo priželjkivanog udarca u prsa. Idles su postali bend koji je „nasušno trebao svijetu“, a vokal Joseph Talbot gotovo pa punk-rock mesija. Nikakvo čudo. Jer Idles ne robuju pravilima žanra, stalno plešu po rubu post-rocka, zvuče dovoljno inovativno i svježe, a opet štuju drevnu britansku punk tradiciju. Isto tako, što je možda i presudno u percepciji bilo kojeg bijesnog punk benda, svi dostupni dokazi ukazuju da Idles nisu fejk. Ponajprije zahvaljujući autoritativnom Talbotovom režanju, ali i temama iz kojih ne iskače naivno pozivanje na anarhiju, već se centrima moći pokazuje srednji prst i okreću leđa.

Saznajte više:

Najbolji domaći i regionalni albumi 2018. godine

Najbolje serije 2018. godine

  • 60
    Shares

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X