Nostalgija za početkom digitalnog doba u polupraznoj Areni

Jean Michel Jarre posjetio je Zagreb po prvi put u svojoj karijeri, no nije ga dočekala puna najveća dvorana u gradu.

Jean Michel Jarre (Foto: Nino Šolić)

New Age glazba u drugoj polovini 70ih i tijekom 80ih godina prošlog stoljeća bio je čisti futurizam, progres sintetičkog zvuka, bez ikakve uloge ljudskog vokala. Slikovito kazano bila je ulovljena emocija kompjutera iz neke znanstveno fantastične budućnosti. Jean Michel Jarre bio je prorok te davne 1976. s albumom „Oxygene“ koji je snimio u opskurnim uvjetima svog kućnog studija i doslovce osvojio tržište prodavši ga u milijunskim tiražama generaciji koja je sanjala „električne ovce“.

Bilo je to vrijeme kad elektronska glazba nije bila sinonim za ples i kad ritam iste nije bio određen između 120 i 150 bpm-a. Jarre pak nije išao u tom plesnom smjeru, već prema koncertnim audio vizualnim spektaklima koji su znali okupiti i milijunski auditorij u posebnim prilikama, a s godinama je ostao sam u toj priči, odnosno izvan struje.

Njegov prvi nastup u Zagrebu koji se dogodio u utorak u Areni pred nekih tri do četiri tisuće posjetitelja, nije imao nikakve otklone prema nekom zvuku budućnosti, dapače bio je to nostalgični podsjetnik na pionirska vremena elektronske glazbe kada je na pozornici za stvaranje tog ugođaja bilo potrebno stotinjak kilograma razne opreme kako bi se proizvelo ono što danas svaki DJ nosi pod rukom u svom laptopu, ako ne i u nekom sitnijem gadgetu.

Jarre je u svom scenskom performansu vrtio potenciometre masivnih analognih sprava i poigravao se zvukovima podsjećajući tako na neku preteču DJ-a, za koje smo već navikli da im je pred nosom kompjuterski ekran, a opet imao je sve manirizme stadionske rock zvijezde koja stalno potiče publiku na nekakvu akciju. No neke stvari su bile krivo postavljene.

Jean Michel Jarre u Areni (Foto: Nino Šolić)
Jean Michel Jarre u Areni (Foto: Nino Šolić)

Prije svega na koncertu publika nije trebala sjediti, jer je to bilo u potpunosti suprotno s Jarreovim animiranjem i prava atmosfera je dakako izostala. Koliko god bile zanimljive video projekcije i „šaranje“ lasera po dvorani, kao i neizostavno Jarreovo sviranja na njima, scenska DJ aktivnost na sceni je po pravilu statična pogotovo kad vokal nije u igri, a tako je bilo i u ovom slučaju. A glavnu zapreku tjelesnom doživljaju ritma kao jedine logične reakcije predstavljao je svaki stolac na parteru.

Nadalje po prvi put je uveden i prevoditelj u sklopu showa što je publiku s vremenom sve više iritiralo. Kad god bi se Jarre obratio auditoriju, svaku njegovu rečenicu je prevoditelj prevodio na hrvatski preko razglasa. To je bilo apsolutno nepotrebno jer engleski francuskog glazbenika je bio itekako razumljiv, a na kraju je ispalo da se zviždi i negoduje onome što je on kazao, a ne nepotrebnom uključivanju prevoditelja.

Po pitanju glazbene zadovoljštine dojam kod posjetitelja je mogao biti u dijametralnoj suprotnosti. Ovisno o tome po što je tko došao. Oni štovatelji New Age zvuka koji su htjeli uživati u originalnim izvedbama najpoznatijih (i najbrojnijih) skladbi s „Oxygena“ i „Equinoxa“ iz kvalitetnog razglasa svakako su došli na svoje.

No oni koji su možda očekivali pomak ka plesnom, modernom ili slučajno bržem tempu s ekscentričnim intervencijama nisu bili previše oduševljeni. Jer Jean Michel Jarre nije poput primjerice Pet Shop Boysa (iako će neki možda naći zamjerku u usporedbi) koji stalno rade na „modernizaciji“ starih hitova koje izvode uživo ne bi li ih učinili atraktivnijim i zanimljivijim u duhu vremena. On je okoštala zvijezda koja se drži formule stare više od trideset godina i to unutar stila koji je po svojoj definiciji fleksibilan i stvoren za eksperimentiranje i poigravanjem s onim što tek dolazi.

Da nije tako, koncert u Areni bi sigurno bio posjećeniji i mogla bi se i u naslovu upotrijebiti ona dozlaboga izlizana fraza da je „Jean Michel Jarre rasplesao publiku“. A to što su se svi ustali sa stolca tek na bisu na „Oxygene 4“ bilo je daleko od bilo kakve definicije „rasplesavanja“.

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh