Prljavo politiziranje i thompsonizacija kolektivne traume

Thompsonova je kampanja počela, a nema nikakve veze s onom branitelja ili grčevite opozicije. On je došao odraditi premijeru, a nijedan Narodni radio neće mu osigurati toliko pozornosti i senzibilizacije s novim singlom, koji otpočinje ponavljanjem ‘Mili Bože…’,kao ovaj prosvjed.

Prosvjed protiv ćirilice - Trg bana Jelačića, Zagreb (Izvor: YouTube)

Teško je prisjetiti se kada je neki skup na trgu glavnoga grada Republike Hrvatske brojao brojku od 20,000 ljudi, a da nismo čekali i pozdravljali neki od brojnih sportskih uspjeha, što individualnih, što momčadskih. No kada skup bude manifestacija nagomilanih pritisaka u svrhu paradoksalnih promjena u implementaciji Ustava Republike Hrvatske, negiranje pisma koje jest jedno od tri povijesna pisma iste države i ratna propaganda par excellence predvođena šoumenom koji je karijeru izgradio na ratnim grozotama, i to sve manje od tri mjeseca prije ulaska u toliko željenu Europsku Uniju, pitamo se dokle ide naša kolektivna regresija?

Nagli zaokret udesno uslijed čistki hadezeovskih redova ispolitizirao je svaki potez u šahu aktualne Vlade Republike Hrvatske koja neslužbeno zasluženo nosi pridjeve najgore i najnekompetentnije, jer osim što evidentno bauljaju u mraku svojih ne toliko progresivnih ideja i neuspjelih reformi i rezova koje ćemo plaćati vjerojatno do kraja desetljeća, jednako se međusobno proždiru kao i vječni rivali plave boje. A ovima je, naravno, jedini politički cilj dovesti do prijevremenih izbora, što  bi malo kome racionalnome i trezvenome smetalo kad oni ne bi bili jedina politička alternativa. Ta ista alternativa voli uklizavati među noge i lomiti ih na skliskome terenu, pa tako mudro ponovno iskorištavaju braniteljsko tijelo tek nekoliko dana nakon istinski sramotnog ignoriranja Vlade i vladajuće stranke godišnjice plitvičkog masakra. Aktualni, tobože crveni lideri, ruku na srce, preferiraju skupove i manifestacije s predznacima i jasno definiranim bojama, a plavi znaju udariti kontru i to koristeći se s onima koje najviše boli da bi ih se ponovno obmanulo i iskoristilo u političke svrhe. Tako plava desnica suptilno promiče ratnu propagandu dvadeset i dvije, tri godine kasnije  ne bi li se dočepala fotelja koje su nedavno izgubili i mnogi iz njihovih redova zamijenili tvrdim sudničkim ili remetinečkim klupicama, ne mareći pretjerano za te iste branitelje instrumentalizirane u borbi protiv ćirilice i dvojezičnosti koje su zajamčena prava onim istim Ustavom oblikovanim devedesetih godina za vrijeme predsjednika Tuđmana.

A, ta ‘prokleta’ ćirilica, vrag joj mater zemi, ne znaju oni – jedno je od tri povijesna hrvatska pisma, koliko god da htjeli ne povjerovati riječima prof. Milorada Pupovca. Prizivamo li duhove prošosti, pozovemo se na slavne korijene i povijesnost hrvatskoga naroda, onda valja učiniti isto objektivno i neselektivno i reći da je pored latiničnoga pisma postojala glagoljica i ćirilica, o čemu je za Matičin Vijenac nedavno govorio sveučilišni profesor i paleoslavist Mateo Žagar istaknuvši zašto je ćirilica hrvatsko povijesno pismo:

„…zato što su njome pisana važna djela hrvatske književnosti i diplomatike, i zato što su Hrvati, odnosno njihovi preci u vrijeme kada nacionalna identifikacija nije bila kao danas, njome pisali. Odgovor je zapravo isti kao kad biste me pitali za latinicu ili glagoljicu. Da se razumijemo, ćirilica nije služila kao neko rezervno pismo, samo gdjegdje, i to u odabranim prilikama, već upravo suprotno, bila je ona u određenim funkcijama dominantno hrvatsko pismo na široku prostoru istočno od rijeke Krke i Vrbasa, a povremeno (osobito starijih stoljeća) i zapadnije. Naposljetku, znamo za ćirilička slova i usred Istre, na Supetarskom ulomku iz Svetog Petra u Šumi, iz 12. stoljeća.“ Pa ako je odgovor tako jednostavan, odakle onda zazor?

Reći će mnogi okupljeni jučer u Zagrebu jer se budi neki novi buntovničko-ugnjetavalački duh. No je li on doista opravdan? Vukovarski zločini i masakr moraju i trebaju ostati dio hrvatske kolektivne i nacionalne svijesti kao nedopustiv zločin protiv čovjeka, humanosti i, naposljetku, grada i kulture, ali treba li doista iskorištavati isti kao oružje opozicije protiv aktualne vlasti? Potpirivanje kolektivne euforije i agresije zaokruženo je dolaskom vječnog predvodnika napaćenog hrvatskog čovjeka i pronositelja pravde, Marka Perkovića Thompsona – grlatog brđanina koji je besramno izgradio karijeru na ratu i ratnim razaranjima i postao ambasadorom hrvatskoga domoljuba. Kao domoljub, ali ne i nacionalist, sin prvog dragovoljca iz Istarske županije u Domovinskom ratu, ne trebam jeftinu liriku s kamena kvazi-rock Mesije da me usmjeri na osobni i kolektivni angažman u očuvanju hrvatskoga identiteta. Njegovo poigravanje kolektivnim traumama obespravljenom i karikiranom braniteljskom zajednicom jeftin je i beskrupulozan projekt dobrog promotora i još boljeg marketinga.

U jučerašnjem okupljanju na Trgu bana Josipa Jelačića u percepciji „podmuklog“ iskorištavanja pozicije za ostvarivanje vlastitih (u ovom slučaju „rušilačkih“ ciljeva), malo se tko zapitao o završnim riječima Thompsona na fizičkoj platformi gdje se izdigao kao kakav mitski junak iznad svih i najavio svoj novi singl, očekivano, amblematičnog naslova „Nema predaje“ koji najavljuje i novi album. Thompsonova je kampanja počela, a nema nikakve veze s onom branitelja ili grčevite opozicije. On je došao odraditi premijeru, a nijedan Narodni radio neće mu osigurati toliko pozornosti i senzibilizacije s novim singlom, koji otpočinje ponavljanjem „Mili Bože…“,kao ovaj prosvjed. Militantni prizvuci neprikosnovenog pobožnika i pacifista iz Čavoglava ukomponirani su u eksploatirane tekstove Siniše Glavaševića koji se sada vjerojatno okreće u grobu zbog manipulacije i politiziranja njegovih riječi i novinarskog rada; legende koja je do posljednjega dana i daha radila sa svojim srpskim kolegama.

Zadnje od Komentar

Idi na Vrh
X