Šumski ‘Kolobari’ – pjesme izgubljene budućnosti

Najprije su se ponovno okupili, potom proširili postavu, a onda snimili i najbolji album karijere. Tako bismo u najkraćim crtama mogli opisati reunion dugovječnog zagrebačkog benda Šumski koji je upravo iznjedrio još jednu izuzetnu zbirku pjesama, odnosno šesto im studijsko izdanje ‘Kolobari’.

Šumski ‘Kolobari’

Uvod u čitavu priču bio je manje-više isti kao kod prethodnog “Ostrva ledenog kita” – novac za izdavanje albuma ponovno je prikupljen putem crowdfunding kampanje, pri čemu najveću novinu predstavlja to što su se dosadašnjim izdavačima Geenger Recordsu i Zvuku Močvare pridružili beogradska Pop Depresija i Trottel Records iz Budimpešte.

Također, “Kolobari” u glazbenom smislu dijele dosta referentnih točaka ne samo s “Ostrvom”, već i s materijalima iz izvorne faze djelovanja grupe. Šumski svojim pjesmama, naime, odgovaraju na pitanje kako bi zvučala pop muzika da su šezdesetih, umjesto zbog četvorice mladića iz Liverpoola, milijuni tinejdžera i tinejdžerica ‘sjekli vene’ zbog članova Cana, Fausta ili Amon Duula II. Neizostavni su i utjecaji proslavljene suradnje i muzikoloških istraživanja Davida Byrnea i Briana Ena na klasicima Talking Headsa “Fear of Music” i “Remain in Light” te prekrasno opičenom albumu “My Life in the Bush of Ghosts”. Više od svega toga, međutim, Šumski su nastavljači one zagrebačke rock škole čiji su najvažniji predavači bili Darko Rundek i pogotovo Srđan Sacher. U slučaju ovoga drugoga moguće je prepoznati eho kako Haustora i Vještica tako i njegovih iz današnje perspektive gotovo zaboravljenih sastava Brojani i Dee Dee Mellow, ponajprije u izvrsnom singlu “Vinodol” i poletnoj melodiji “Sestre”.

Navedeno nikako ne znači da svojoj zvučnoj slici nisu pridodali neke nove boje, što je više nego očito već u naslovnom instrumentalu kojim počinje album. Njega otvara nešto nalik radovima krautrock supergrupe Harmonia, poslije čega ga klavičembalo talijanskog glazbenika Giuseppea Iampierija odvlači u nemirne vode originalne pop psihodelije, preciznije albuma “Da Capo” Arthura Leeja i njegovih Love ili “Odessey and Oracle” The Zombiesa. Tu su i post-rock gitare Marina Jurage i Franje Glušca, zanimljive i neočekivane promjene ritma Viktora Krasnića, dok u nekim dijelovima skladbe glavnu riječ preuzima violončelo Stanka Kovačića, a u samoj završnici i morriconeovska truba Igora Pavlice. “Stara neman” i “Deep Space Nine” svojim su me uvodnim gitarističkim dionicama podsjetile i na Sina Alberta, još jedan zagrebački bend iz davnina čiji je član bio upravo Kovačić. Sviračka imaginacija općenito spada među njihova najjača oružja pa se gotovo svaka pjesma na albumu može pohvaliti iznimnim instrumentalnim dijelovima, sposobnim da glavnu melodiju odvedu u nekom drugom, povremeno i naizgled nespojivom smjeru. I ostali akteri ove fantastične ploče svakako su zaslužili da ih spomenemo, počevši od uz Juragu jedinog originalnog člana Kornela Šepera na basu preko novovalnog prvoborca iz Haustora, trombonista Nikolu Santra, i multiinstrumentalista Svena Pavlovića, pa do gostujućih Lea Beslaća na synthu i američkog jazzera Dana Kinzelmana.

Stihovi Marina Jurage na “Kolobarima” su nešto mračniji, rezigniraniji u odnosu na “Ostrvo ledenog kita” premda je i dalje riječ o autoru koji svakodnevicu i svoje unutarnje čemere opjevava i secira na većini jasan i bolno poznat način, bilo da želi pobjeći iz začaranog kruga u kojem se na pokretnoj traci vrtimo krivim smjerom (“Vinodol”), šalje poruku u boci sa slovima S.O.S. (“Stara neman”) ili zamišlja u posljednje vrijeme ne toliko nemoguć scenarij u kojem će ploče, knjige i druge stvari ostati samo nijemi svjedoci nepovratno uništene i izgubljene civilizacije (“Samo stvari”). Najjači dojam na potpisnika ovih redaka ipak je ostavio “Povratak u budućnost” u kojem ta budućnost o kojoj smo sanjali nikad nije stigla i još uvijek čeka na nas koji smo zaglavljeni u ovoj zemlji i njezinoj prošlosti.

“Kolobare” sam uoči pisanja recenzije preslušao pet-šest puta i svakim novim slušanjem do temelja izmijenio popis najboljih mi pjesama na albumu. Nešto slabijom od ostatka smatram tek završnu “Posljednji sati” koja je i jedan od razloga zbog kojeg mi je “Ostrvo ledenog kita” ipak za nijansu impresivnije djelo. Sasvim je moguće, međutim, da će me i po tom pitanju demantirati neka od sljedećih preslušavanja.

Ocjena: 9/10

(Geenger Records/Zvuk Močvare/Pop Depresija/Trottel Records, 2022.)

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 kune.

Hvala vam.

1.00 HRK - 0.13 € 5.00 HRK - 0.66 € 10.00 HRK - 1.33 € 20.00 HRK - 2.65 € 50.00 HRK - 6.64 € 100.00 HRK - 13.32 € 200.00 HRK - 26.54 €


Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X