Glazbena recenzija - stranica 37

Jedan od najbutalnijih, time i najžešćih bendova s kraja prošlog deseljeća na našoj sceni, objavio je svoj treći studijski album.

Vrijeme između dvaju službenih ploča briljantni engleski kantautor i gitarist Richard Thompson posljednjih godina krati objavljivanjem ‘međualbuma’ iz serije “Acoustic Classics” na kojima samo u pratnji svoje akustične gitare prolazi kroz određene točke svoje bogate karijere, od pjesama benda Fairport Convention, preko onih koje je objavljivao na albumima sa svojom tadašnjom suprugom Lindom, do onih iz njegove solo karijere, koja se također već proteže desetljećima.

Najavljivan kao jedan od najiščekivanijih generacijskih filmskih nastavaka, ‘T2’ potpuno je propao na američkom box officeu. Spasila ga je Evropa, jer je ‘T2’ stopostotna evropska priča koz koju je Danny Boyle još jednom dokumentaristički vješto protkao detalje moderne dekadencije i digitalnog beznađa gdje više nema mjesta za stare junkie i štemere. A kakva je nova zvučna slika jednog od najpoznatijih soundtracka, koji je uz Tarantinov ‘Pulp Fiction’ u devedesetima bio neizostavni CD za svaki rokerski tulum?

Vrelo talenta na novoj country sceni u ovom trenutku čini se gotovo nepresušnim. U svibnju ove godine svojim prvim konkretnim albumom zadivio nas je mladi Colter Wall, a sada, tri mjeseca kasnije, dokaz toj tezi podastire nam dvadesetšestogodišnji Tyler Childers svojim drugim albumom “Purgatory”.

Novi studijski album zagrebačke grupe Radost! može se već gledati i kroz prizmu onih najboljih objavljenih u prvoj polovici ove godine na domaćem terenu.

Kompilacija koja donosi sve postojeće snimke kralja rock and rolla zabilježene prije objavljivanja legendarnog debitantskog albuma iz 1956., nazvanog prema njegovu imenu i prezimenu.

Peti studijski album Kanađanke Leslie Feist, dakako poznatije samo po svom prezimenu, čini se kao skup nebrušenih emotivnih skica, naizgled izvođenih i zabilježenih onako kako je i kada umjetnici dolazila inspiracija.

Nabrijani garage surf instrumentali i glazba srodna starinskom popu i soulu u rokerskim aranžmanima koju izvodi pijana ekipa nalik na trailer-trash pankere. Kako bi itko normalan tome mogao odoljeti?

North Mississippi Allstars u 17 godina diskografskog postojanja i 18 izdanja iza sebe nimalo ne posustaju. Njihov najnoviji ‘Prayer For Peace’ je po izlasku bio najprodavaniji blues album u matičnom SAD-u. Nimalo pretjerano, jer braća Luther i Cody Dickinson u svom pravovjernom filmu kao da ne mogu zabrljati. Za sada se jedino može sagledavati koliko su briljirali.

Novo poglavlje opusa Randyja Newmana donosi pregled izričaja u kojem nitko ne vlada materijalom poput ovog 73-godišnjeg skladatelja iz Los Angelesa.

Kada je prošloga srpnja u 79. godini preminuo Alan Vega, lider utjecajnih art-punk/synth-noise terorista Suicide i jedan od najekstremnijih frontmena u (tajnoj) povijesti rocka, opsežne ‘in memoriame’ objavljivali su najvažniji britanski i američki mediji, ne samo oni glazbeni, već i mainstream tiskovine poput New York Timesa ili The Guardiana. Obradom ‘Dream Baby Dream’ od Vege se na koncertima opraštao njegov prijatelj i fan Bruce Springsteen, čime je ‘Elvis iz pakla’, kako ga je sjajno opisao jedan kritičar, makar posthumno, i u komercijalnom smislu dočekao priznanje za sve što je učinio za glazbu.

Tamo gdje je nekad vladao sklad, sada je nered. Kaos. A pravo je pitanje; traži li se upravo to? Tako bi se nekako moglo opisati ono što se dogodilo među prvacima indie folk scene u drugom desetljeću novog milenija.

Spajanje makedonskog etna s novim, u datom trenutku aktualnim glazbenim strujanjima konstanta je autorskog rukopisa Gorana Trajkoskog još od sredine osamdesetih i kultne art-rock skupine Padot na Vizantija.

Agresivna kampanja koja bend predstavlja kao prepotentne seronje koji najavljuju besmislene tužbe, svojoj publici određuju što nositi na koncertima i sami pišu recenzije vlastitog albuma, u usporedbi s konkretnim sadržajem ploče upućuje na još jedan primjer situacije u kojoj se tresu brda kako bi najavila rođenje proverbijalnog miša.

Načelna politička angažiranost novog albuma izvođačice koja je od same svoje pojave naširoko interpretirana kao simbol povlaštenosti s premalo talenta, da bi to iznova i iznova demantirala kvalitetom materijala koji izvodi, ne donosi mnogo toga novog u pogledu stila i inovativnosti, ali donosi dovoljno dobre glazbe i otkriva nova lica Lane Del Rey unatoč predugačkom trajanju i nerijetkim točkama zamora.

Kao glazbeni festival bez headlinera, „Improcon – Improvised music arts & thought“, iznjedrio je i svoje prvo izdanje „Live – Spomen Dom“, pri malom talijanskom izdavaču improvizirane glazbe. Festival je pokrenut u nekadašnjem Kongresnom centru mjestašca u mojem je rođen J. B. Tito, najveći otac naših naroda i narodnosti, čija je infrastruktura (od bazena do poker-salona) ujedno i mjesto mnogih pozornica ovog zanimljivog projekta.

Soundtrack predstave Matjaža Bergera prema tekstu Friedricha Nietzschea, a u izvedbi Laibacha mračan je i zahtjevan komad s elementima klasike, elektronike i industriala.

Te 1974. godine David Bowie je sedam dana uzastopno punio Universal Theater u Los Angelesu. Bila je to ujedno tada i njegova najdulja američka turneja na kojoj je stopio kazališni performans s glazbom. Te godine je postao američki superstar.

Stari Floydovac i dalje je okorjeli borac protiv novog svjetskog poretka koji je iznjedrio neke nove zidove uz neke stare obmane.

Na ovom dvostrukom LP-ju uskrsle legende iz Milwaukeeja, Violent Femmes, putuju po radijskim postajama s gitarama, roštiljem, mikrofonima i istinom promovirajući novi materijal uz najveće hitove i pokoje iznenađenje.

Krajem ožujka je ove godine ‘Muza AIDS-a’, kako je američku avangardnu sopranisticu, skladateljicu, pijanisticu, orguljašicu, performericu i slikaricu grčkog porijekla Diamandu Galas prozvala kritika još osamdesetih, objavila istovremeno dva albuma na kojima reaktualizira svoj morbidni šarm – ‘At Saint Thomas the Apostle Harlem (Live)’ i ‘All The Way’…

Najveća virtuoznost gitarskog umijeća Miroslava Tadića leži u tome da sve zvuči kao da je nema.

Nakon dugog čekanja, od danas je i službeno putem glazbenog servisa Deezer dostupan “IV”, odličan četvrti album riječkog sastava My Buddy Moose.

Iz Dublina umjesto razglednice stigao nam je istoimeni album koji funkcionira na više razina – samom autoru poslužio je kao neka vrsta uglazbljenog dnevnika na čijim ‘stranicama’ dokumentira nostalgiju, osjećaj krivnje zbog odlaska, nade i snove o boljem životu, a tisućama onih koji se spremaju slijediti njegov primjer razbit će neke, od strane medija stvorene zablude o ‘obećanoj zemlji za nas Hrvate’. Nadalje, riječ je o iznimnom ostvarenju ‘spoken word’ žanra, nečeg što na ovim prostorima gotovo da i ne postoji.

Deset pjesama na prvijencu novoga projekta rock and roll divljaka Jima Jonesa nastavlja upravo tamo gdje je njegov Revue stao prije pet godina, a to su najbolje vjesti koje su uši njegovih obožavatelja mogle čuti.

Sir Raymond Douglas Davies, poznatiji kao Ray Davies, pjevač legendarnih Kinksa pojam ‘americana’ shvatio je i prihvatio na sebi svojstven način na svom novom ‘albumu ceste’.

Četvrti album vranjanskog sastava s beogradskom adresom slojevita je raščlamba, a time i epitaf jednoj nesretnoj generaciji, stasaloj i ostarjeloj u poraću. Generaciji koja je predugo vjerovala da je mlada i da će se stvari same riješiti i koja je prekasno i preko noći shvatila da je ostarila. To je generacija koja trenutno plaća visoku cijenu svoje zablude.

Zagrebački sastav, tj.projekt Vinka Ergotića EP-ije ‘Surrender’ doživio je svoje drugo, puno značajnije, oživotvorenje.

Formula započeta albumom ‘Hunter’ (2011.) kad su Troy Sanders, Brent Hinds, Brann Dailor i Bill Kelliher odlučili svoju metal progresivnost usidriti upečatljivim elementima hard rocka nastavlja se i na trećem albumu u tom nizu.

Štuke su ponovno doletjele, ovog puta s best of kompilacijom.