Glazbena recenzija - stranica 41

Skoro sve je u ovom projektu corny; ime izvođača, ime albuma, davno prožvakani glazbeni svjetonazor, te odabir zvuka syntha i gitare u pjesmama. No ono najzanimljivije je da je riječ o jednoj uzbudljivoj zvučnoj kreaciji.

Barcelona Gipsy Klezmer Orchestra u zagrebačkoj Močvari je u jesen 2015. napravio pravi mali dar-mar. Orkestar gostuje opet u istom prostoru 24. veljače s tim da je u međuvremenu promijenio ime. Na mjesto ‘Klezmera’ uskočio je ‘Balkan’ i time se našla jača poveznica koja opravdava i naziv albuma – stvorena je glazbena osovina od španjolske rijeke Ebre do Dunava.

Guy Garvey i Elbow na glazbenoj sceni današnjice predstavljaju rijetku, dragocjenu biljku – riječ je o skupini običnih, samozatajnih, sredovječnih tipova koji su, naizgled bez pretjeranog truda, nanizali neke od najljepših albuma novijeg britanskog pop-rocka.

Postoje glazbenici kojima leži puno stilova, a također su u stanju izaći iz njihovih shema i instinktivno ugraditi nešto svoje i proširiti sliku. Irski autor Marc O’Reilly iz Waterforda upravo ima tu osobinu. Kao da udiše i izdiše glazbu.

Puno je primjera u kojima su kolege glazbenici bubnjara u bendu ili nekom glazbenom projektu zamijenili ritam mašinom, ali teško se sjetiti primjera u kojima je bubnjar učinio suprotno – zamijenio sve ostale članove modernim elektroničkim napravama. Sarajevski bubnjar i perkusionist Berin Tuzlić upravo na tom tragu razvija svoj glazbeni projekt Drumelody.

Porto Morto je na visokoj razini, ali ta razina zahtijeva još više truda kako bi se otključale sve brave.

Kada se piše o glazbi Bože Vreće valja oprezno birati riječi kako ne bi završili grlom u floskulama o jedinstvenosti njegove pojave i na trenutke jezive boli u glasu. Čini se kako ključ njegova umjetničkog uspjeha leži u začaranom krugu u kojem se to što on jest manifestira kroz moćnu tugu sevdaha, a koja upravo čini, hrani i produblje to što Božo Vrećo kao umjetnik jest.

Londonski The Libertines bili su posljednji rock’n’roll bend starog kova, jedan od onih čiju je glazbu nemoguće odvojiti od života na rubu i drogiranih ekscesa za koje je bilo teško vjerovati da im neće doći glave. To se prvenstveno odnosilo na Petea Dohertyja, jednog od dvojice lidera grupe i medijski zasigurno najpraćenijeg junkieja posljednjih godina, iako po pitanju rasturanja svim i svačim previše nisu zaostajali ni Carl Barat, John Hassall i Gary Powell. U svom tom kaosu očekivano su implodirali 2004. godine, no vrlo dobri povratnički album ‘Anthems for Doomed Youth’, kao i nova Dohertyjeva solo ploča, začepili su usta svima koji su ih željeli otpisati i dokazali kako još uvijek imaju što za reći i odsvirati.

Zabočki glazbenik objavio je na početku godine svoj treći EP u nizu, pokazujući kako dugosvirajuća LP izdanja nisu ‘njegova šalica čaja’, no daleko od toga da u kraćoj formi nije u stanju emotivno zaroniti dovoljno duboko.

U info tekstu novi album prljavog starog one man banda smješten je ‘zapadno od Starog zavjeta i južno od priručnika za liječene alkoholičare’.

Prije deset godina berlinski The Baseballs činili su se kao dobar vic koji i ako uspije neće potrajati duže od par sezona, ali Basti, Digger i Sam su u međuvremenu postali svojevrsni trademark stvaranja novog-starog doživljaja hitova koje mnogi ne mogu izbaciti iz glave.

The Flaming Lipse smo u Zagrebu prvi i jedini put gledali 2010. godine, nakon čega su Wayne Coyne i njegova skupina neopsihodeličnih čudaka obrađivali kompletne albume Pink Floyda, King Crimsona i Beatlesa, objavljivali pjesme u trajanju od šest, odnosno 24 sata i obarali Guinnessove rekorde u kategoriji najviše održanih koncerata u jednom danu (osam!). U tom kontekstu njihovo četrnaesto studijsko izdanje ‘Oczy Mlody’, uz sve svoje ekscentričnosti, djeluje gotovo obično, kao svojevrsni povratak normalnosti.

Jedan od najboljih glazbenih dokumentaraca u posljednje vrijeme i jedan od najboljih filmova prošle godine, ‘Gimme Danger’ Jima Jarmuscha o energičnoj soničnoj oluji The Stooges iz Michigana napokon je dobio svoj službeni soundtrack.

Hiperaktivnost ozbiljno je bila narušila zdravlje Conoru Oberstu, ali on nije mirovao ni tijekom preporučene liječničke rehabilitacije, barem ne 48 sati, koliko mu je bilo potrebno za snimanje albuma ‘Ruminations’.

Četverodjelni EP ‘No Plan’ objavljen je na 70. rođendan Davida Bowieja i odmah provocira pametnjakoviće u nama da ga tumačimo kao blagoslov iz raja, no triptih koji nije završio na ‘Blackstaru’ objavljenom točno godinu ranije pripada – pozornici, a u ovom je obliku simboličan dar ovozemaljskim apostolima Starmana.

Iako je osnovan 1996. godine, turski Baba Zula je bend koji tek treba doći u jači internacionalni fokus.

Celtic punk bend iz Bostona vraća se u Zagreb nakon dvije i pol godine, ali nažalost novim albumom nam nisu dali dodatnih razloga da pohodimo njihov koncert sedmog veljače u Tvornici kulture.

Riječ je o dva kvalitetna instrumentalistička albuma domaćih autora objavljenih pred sam kraj 2016. godine.

Mladi zagrebački oktet kao uzore navodi imena kao što su Maceo Parker, James Brown, Galactic, Dr. John, Soulive, Parliament-Funkadelic, The Meters i Sly & the Family Stone, dok se u praksi klupski probija funkom ponajviše u matičnom gradu. U kratkom roku su došli na glas kvalitetnih party-moovera, kao što su objavili i svoj debi album ‘Žurkadelik’ u lipnju 2016. na Bandcampu i Youtubeu, a krajem godine i na CD-u u vlastitom aranžmanu.

Jedanaesti (neslužbeno trinaesti) album amsterdamsko-zagrebačkih Gone Bald nije samo još jedan izniman dodatak beskompromisnoj diskografiji Ivice Košavića aka Razorblade Jr.-a, već i dobra polazišna točka za upoznavanje ovog osebujnog benda. Na njemu ćete, naime, povremeno nabasati na neukrotive noiserske detonacije s ranih izdanja ‘Jesus Is Coming Soon’ i ‘Fairy-Tale Addict’, ali i na svu onu kompleksnost i nepredvidivost aranžmana koji su obilježili njihov zvuk posljednjih godina.

Iako je prošlo čak osam godina od objavljivanja kultnog prethodnika ‘Kocijani’, novi album Kriesa zvuči kao njegov izravni produžetak ili naknadna B strana.

Ključni album legendarnih Majki i jedan od temeljaca novog hrvatskog rocka doživio je svoje raskošno reizanje na 180 grama vinila, kao i na trostrukom CD boxu koji uz remasterirani album i već poznati live album iz toga vremena, ‘Život uživo’, čini i dosad neobjavljeni koncert u OTV Domu.

U 26 godina diskografske karijere Hope Sandoval je uspjela snimiti tek sedam studijskih albuma, četiri s Davidom Robackom u Mazzy Star i jedan manje u suradnji s Colmom Ó Ciosóigom, bubnjarom britanskih noise/shoegaze divova My Bloody Valentine. Tempo kojim pristupa svojim izdanjima u potpunosti odgovara prirodi samih pjesama – ‘Until the Hunter’ najdublji je glazbeni chillout, psihodelična folk uspavanka u kojoj je njezin anđeoski glas ponekad i jedini opipljivi element ovih hermetičnih, hipnotizirajućih balada.

Ovu 2016. smo započeli Davidom Bowiejem, a sada je s njim i zatvaramo.

Gothic country susreće ambijentalnu filmsku glazbu, folk napjeve i novovalne plesne točke, a sve to skupa čini vrlo dobru kupusaru od albuma.

Termin supergrupa kroz glazbenu je povijest stekao bezbrojne negativne konotacije, ponajprije jer su suradnje nekolicine odavno potvrđenih i zaslužnih muzičara rijetko dosezale kreativne visine matičnih im bendova. Kod Škrtica to nije slučaj – njihov eponimni prvijenac ponosno će stajati čak i uz legendarne rane ploče Partibrejkersa ili ‘Suvišnu slobodu’ Jarbola.

Nakon domaće i regionalne liste albuma, na red su došla inozemna izdanja. Osam različitih ukusa, osam različitih fokusa, no najznačajniji albumi 2016. kao da su se znali unaprijed. Zadatku kreiranja zajedničke bodovne liste pristupili su Jelena Svilar, Ivan Laić, Vedran Harča, Tomislav Sporiš, Igor Jurilj, Đino Kolega, Marko Podrug i Zoran Stajčić. Konačni rezultat 20 najboljih po našem izboru slijedi u retcima ispod.

Godina 2016. dokotrljala se do kraja, bila je to godina gubitaka značajnih imena na sceni, ali i godina jakih albuma. Ravno do dna kreće s listom 20 najboljih domaćih i regionalnih izdanja. Tijekom cijele godine su preslušavali i listu sastavili: Jelena Svilar, Ivan Laić, Vedran Harča, Tomislav Sporiš, Marko Podrug i Zoran Stajčić. Kao i svake godine i ove krećemo obrnutim redoslijedom od 20. do 1. mjesta.

Aleluja! Sting se konačno okanio lutnji, simfonijskih orkestara, madrigala iz 16. stoljeća i svega drugog što ga je pretvorilo u pretencioznog prdonju i najiritantnijeg predstavnika stare škole u novom tisućljeću, te se vratio onom što najbolje radi, pop rocku svog proslavljenog new wave trija The Police.

Amsterdamski sastav Klangstof kojeg predvodi norveški pjevač, autor glazbe i tekstova Koen van de Wardt samo je još jedan dokaz u nizu kako kvalitativni primat starog kontinenta spram najvećeg mu zapadnog otoka sve više raste, iako, naravno Britanci i dalje drže monopol i u medijskom segmentu pa će vas lako ubijediti da možda dalje od Alt-J i The xx ne treba tražiti.