‘The Beatles : Get Back’ – Let it be reality (show)

Trodjelni film od 7 sati i 48 minuta daje apsolutno sve odgovore zašto su The Beatles jedan od najvećih bendova svih vremena, ako ne i najveći, kao što jasno dočarava zašto su se nakon albuma ‘Let It Be’ John Lennon, Paul McCartney, George Harrison i Ringo Starr razišli.

‘The Beatles: Get Back’

„Projekt „Get Back“ je u siječnju 1969. proizveo preko 60 sati filmskog i preko 150 sati audio materijala. Načinjene su brojne uredničke i redateljske promjene u odabiru materijala za ovaj film“; stoji u uvodu u ovaj jedinstveni trodijelni dokumentarni zahvat ukupnog trajanja od 7 sati i 48 minuta.

Riječ je o materijalu koji je snimio Michael Lindsay-Hogg, redatelj i ujedno pionir glazbene dokumentarne produkcije. Lindsay-Hogg snimio je spomenuti materijal tijekom 21 dana, koliko je bilo predviđeno da The Beatles snime potpuno novi materijal koji će biti okrunjen nastupom uživo i izvedbom isključivo tih novih pjesama.

Redateljev kolosalni plan bio je snimiti apsolutno sve situacije, uključujući i špijunske metode audio snimanja razgovora članove benda u kriznim situacijama, kad dotični nisu bili svjesni da ih se snima. Svega djelić cjelokupnog materijala je objavljen u dokumentarnom filmu „Let It Be“ na kojem je zabilježen legendarni posljednji nastup grupe na krovu njihov diskografske kuće Apple u londonskoj ulici Savile Row.

Oživljavanja cijele situacije u novom ruhu prihvatio se novozelandski redatelj Peter Jackson, za kojeg je dovoljno reći da je udario standarde modernih epskih filmskih trilogija kroz „Gospodara prstenova“ i „Hobita“, dok je nevjerojatan osjećaj za dokumentaristiku dokazao 2018. filmom „They Shall Not Grow Old“. Je li mu namjera bila od stvaranja i snimanja albuma „Let It Be“ napraviti novo epsko putovanje, teško je znati, no četverogodišnji rad na tome dokazuje koliko je duboko uronio u priču što je rezultiralo uistinu nevjerojatnim djelom u sferi dokumentaristike.

Jacksonov „The Beatles: Gez Back“ ustvari je bliži formatu reality showa, nego dokumentarnog filma. Dakako, ne mislim da je to pogrdno. Naime, usuđujem se reći da ni sam Michael Lindsay-Hogg nije znao da je u svom poslu dokumentiranja apsolutno svega upravo radio na proto realty showu, ali bez računala i digitalne tehnologije bi njemu u ono vrijeme trebalo možda i cijelo desetljeće za zahvat koji je napravio Jackson 50 godina kasnije. Niti mu je to dopuštala tehnologija, niti svi dotadašnji poznati produkcijski oblici u smislu financijskih opcija. Sav taj materijal morao je pričekati nekog drugog ostrašćenog redatelja i novu tehnologiju u budućnosti. S druge strane, Jackson je sebi mogao priuštiti mamutsku minutažu, jer se i publika naviknula na ‘gutanje’ dugih sadržaja; živimo u eri beskonačnih TV serija, kao što je i format reality showa prisutan već dva desetljeća. Potez s Beatlesima tu dolazi na scenu uistinu kao iskopano blago iz daleke prošlosti.

„The Beatles: Get Back“ nije samo nešto što pasivno pratite, već je to nešto što vas potpuno uvuče. Jednostavno ste tamo s Johnom, Paulom, Georgeom i Ringom, u 1969. godini i, mogu reći, konačno imate uvid u ljudske odnose unutar liverpulskog Fab Foura.

Iskreno, ja kao obožavatelj Beatlesa koji je pročitao i biografije, i kojeg je upravo ta glazba odredila od djetinjstva, i koji sam, eto, naivno mislio da tu više za mene nema iznenađenja i nepoznanica, moram priznati da trenutno proživljavam kulturološke šokove i da se privikavam na 2021. godinu nakon višednevnog ‘druženja’ s Beatlesima koje mi je priredio Peter Jackson. No, ono što ne znam pouzdano jest kakav učinak ovaj trodijelni film ima na one kojima Beatlesi ništa ne znače u životu. Nekako vjerujem da bi njima sve to bio ogromni gubitak vremena i zijevanje od dosade. U tom smislu se ovaj dio odnosi na ocjenu na kraju – ovo je uistinu film za one koji vole Beatlese i posebno za glazbenike, jer boljeg štiva od toga kako su radili najbolji, jednostavno u ovom trenutku u filmskom obliku nema.

Film daje apsolutno sve odgovore zašto su The Beatles bili to što su bili (i ostali). Nevjerojatan je taj sklop četiri glazbena kreativna karakteran na jednom mjestu, tj. u jednom bendu. Nevjerojatna je njihova radna sposobnost i fokus – konkretno; svi oko njih će pasti na nos od iscrpljenosti, ali će netko od njih četvorice i nakon toga reći: „Ajmo još jedan tejk, za nas, za svaki slučaj.“ Nevjerojatno je njihovo međusobno uvažavanje, otvaranje prostora drugima i samokontrola kad svaki pojedinac uvidi da je pretjerao.

Nevjerojatan je Lennonov duh koji je uvijek raspoložen za ispaliti foru. Nevjerojatan je kapacitet McCartneyjevog fokusa i kreativnog motora, jer i kad svi ostali članovi ‘izgore’ taj ne prestaje gurati naprijed. Nevjerojatni su živci i pamet Ringa Starra – on je prvenstveno bubnjar koji sluša i pokušava proniknuti u ideju i srž. On je daleko manje svirao, nego što je strpljivo slušao, ali uvijek spreman potegnuti cijelu stvar i ubosti jedan, ali dostatan udarac činele točno tamo gdje treba. Ukratko, Ringo Starr je role model što pravi bubnjar treba biti, a to je prvenstveno glazbenik koji sluša što drugi sviraju i pjevaju, a nipošto ‘konjina’ koja ne prestaje mlatiti kože i metal bez brige, pameti i svijesti što radi ostatak benda. I konačno tu je Harrison kao nevjerojatno osjetljiv cvijet u bašti zvanoj „The Beatles“ (koji je u stanju napustiti bend ako mu Yoko Ono slučajno sjedne na pojačalo), naizgled neprimjetan i ne previše rječit u bendu, ali kad dođe sa svojom pjesmom ili se zadubi u Lennonov, McCartneyev ili Ringov rad, onda su sve oči uperene u njega, jer ako je George ‘unutra’ onda ostali znaju da imaju pjesmu koja prolazi. I naravno ne treba zaboraviti spomenuti i genijalnog Billa Prestona čije prisustvo na sessionima je pokazalo ono pravo glazbeno drugarstvo koje se rađa između velikih umjetnika kad uđu u zajedničku priču.

Misija koju je ta četvorka sebi bila zacrtala odmah nakon Nove 1969. godine pak spada u ultra-tešku kategoriju za sve bendove na ovom svijetu, a to je snimiti album uživo u studiju bez ijednog nasnimavanja ili dodatnog pjevanja i to materijal sastavljen od potpuno novih pjesama koje tek trebaju nastati. Uz spomenuto, sebi su zadali rok od 20 dana za taj pothvat. Tako nešto do danas nitko nije ponovio, a ako slučajno i jest, taj album ne sadrži jedno 5-6 evergrina koji su se zadržali do današnjeg dana.

Iz svijesti se ne može izbaciti činjenica da su se Beatlesi nakon „Let It Be“ albuma razišli. No iako se očekuje raspad po uzoru na dramaturgiju TV sapunica, s vremenom se uviđa da se tako nešto neće dogoditi, tj. da se nije dogodilo, koliko god se spekuliralo o toj posljednjoj fazi benda. Naime, osjetno je da su sva četvorica jednostavno siti jedni drugih, ali u taj najuži fokus niti jedan član Beatlesa nije puštao nikog drugog jer su oni između sebe imali kodeks kakav imaju ratni drugovi. Prošli su sito i rešeto zajedno. Vole se kao braća iako predosjećaju da će svatko morati krenuti svojim putem. Dakle, ni tu nema onih izlizanih priča koje desetljećima slušamo od mnogih aktera na vrhu scene koje samo novac drži na okupu, dok medijima serviraju bljuvotine o nekoj međusobnoj ljubavi, a kreativno su ‘umrli’ prije nekoliko desetljeća.

Rad na albumu „Let It Be“ nije bilo nešto što se radilo jer se mora, jer postoje neki ugovori koji na to prisiljavaju, već upravo suprotno, to je bio posljednji pravovjerni potez svih članova jednog od najvećih bendova svih vremena, ako ne i najvećeg. Da se izrazim na svima razumljivom jeziku; to je iskreno i iz sve snage istrčan počasni krug maratonaca. U „Let I Be“ je u svakom pogledu sublimirana i sabijena jedna neponovljiva karijera. To nije album pada, već vrhunac i to takav da su Beatlesi znali da nakon toga nema dalje, bar ne u toj formaciji.

Kao gledatelj se uvučeni i jednostavno proživljavate svaku njihovu krizu kad neka pjesma stane u razvoju, ili od ushićenja ne vjerujete svojim ušima i očima kako se ‘tu pred vama’ iz ničega, iz pauze, ili čekanja drugih članova, rađaju skice pjesama „Get Back“, „I Me Mine“ ili „Don’t Let Me Down“. Paralelno se događa i ‘glavinjanje’ oko toga gdje izvesti nastup i kako organizirati dolazak publike gdje Michael Lindsay-Hogg stalno navija za ‘Ben Hurovski’ ambijent spektakla u pustinji Sjeverne Afrike, dok Beatlesi ni sami ne znaju što žele, da bi se ideja za glasoviti koncert na krovu Applea pojavila sasvim slučajno nekoliko dana uoči izvedbe koja nije bila prijavljena vlastima, već je bila izvedena ilegalno s podsvjesnom željom da je prekine policija, što se na koncu i dogodilo. Uz sve, najvažnija pjesma albuma koja je stalno prisutna, ali nedovršena, i koja izluđuje McCartneya (pogodite koja) biva snimljena posljednjeg dana sessiona nakon nastupa na krovu i to na samom kraju dana nakon čega je filmska ekipa bila raspuštena.

Za kraj treba reći da je fantastičan i Jacksonov osjećaj za ilustriranja konverzacija u sklopu filma. Naime, puno tema, ljudi i događaja koji se usputno spomenu od aktera priče više ne borave u kolektivnoj memoriji ovih generacija stasalih tijekom posljednjih 50 godina, a redatelj se tu posebno potrudio tu vrstu dijaloga ilustrirati fotografijama ili snimcima kako ne bi bilo informacijskih rupa za shvaćanje konteksta, što je također ‘minuciozno ludilo’ posebne kategorije.

Hm da, tu je i još jedan detalj… a to je da „The Beatles: Get Back“ posredno odgovara i na pitanje zašto danas nema velikih i važnih rock ploča koje odjekuju izvanžanrovski. Nije to samo nešto što možemo olako natovariti na breme tog vremena i lakonski reći: „Tako je bilo“. Kad se suočite s količinom rada jednog benda u podrumskim uvjetima i činjenicom da je taj bend u punoj formaciji ‘usput’ odsvirao gomilu pjesama, čak i one iz vremena kad se još nisu ni zvali Beatles, kao i s količinom utrošenog vremena na brušenje novih pjesama kroz zajedničku svirku, onda postaje jasno da je uz talent i pamet potrebna ogromna količina utrošenog rada da bi se postigao željeni efekt.

Ocjena: Ne(pr)ocjenjivo

(Walt Disney Studios / Apple Corps Ltd. / WingNut Films, 2021.)

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 kune.

Hvala vam.

1.00 HRK 5.00 HRK 10.00 HRK 20.00 HRK 50.00 HRK 100.00 HRK 200.00 HRK


Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X