The Slow Readers Club u Tvornici kulture – početak divnog prijateljstva

Hype zna biti zajebana stvar, posebno ako ste mladi britanski bend. Teško se sjetiti svih, nerijetko i potpuno prosječnih bendova koje su otočki glazbeni novinari, diskografi i ostali igrači iza scene preko noći pretvarali u ‘next big thing’ i potom ih jednakom brzinom zaboravljali. Aktualni nositelji te, možda i neželjene titule, trenutno su manchesterski The Slow Readers Club čijoj smo zagrebačkoj koncertnoj premijeri u subotu prisustvovali u Malom pogonu Tvornice.

The Slow Readers Club u Tvornici kulture (Foto: Edita Sentić / Terapija.net)

Za početak, vrijedi pohvaliti organizatore – prilika da nekog novog izvođača uhvatimo u ‘make it or break it’ trenutku u kojem su svi oni dječački snovi konačno nadomak ruke i dalje nam se ne pruža baš često. The Slow Readers Club tako su nas posjetili nekih godinu dana nakon što su dali otkaze na ‘normalnim’ poslovima i koji mjesec manje otkako su objavili album koji se našao među dvadeset najprodavanijih u Velikoj Britaniji. U njihovom slučaju, hype je krenuo i prije nego što su potpisali diskografski ugovor, prvenstveno u Manchesteru, gdje već dugo rasprodaju klubove kapaciteta tisuću i pol do dvije ljudi i uživaju podršku zaslužnih veterana poput ekipe iz Jamesa. Sve to dosta je napumpalo moja očekivanja, usprkos činjenici da su me na studijskim izdanjima ostavili prilično hladnim.

Riječ je o još jednom u nizu mračnih pop/indie rock sastava koji posljednjih godina izuzetno dobro kotiraju, posebno u našim krajevima. Zagreb je oduvijek volio malo tmurnije bendove, bilo da je riječ o staroj gardi poput Depeche Mode ili aktualnijim izvođačima kao što su Editors, White Lies i obožavani The National. S obzirom da u izričaju The Slow Readers Cluba prepoznajemo svakog od navedenih, ne treba čuditi ako nam i oni počnu dolaziti na redovnoj bazi.

The Slow Readers Club u Tvornici kulture (Foto: Edita Sentić / Terapija.net)

Da prisustvujemo, kako bi rekao stari Humphrey Bogart, početku jednog divnog prijateljstva, u Tvornici je bilo očito poslije svake odsvirane pjesme, od strane publike ispraćene snažnim aplauzom i povicima odobravanja. S obzirom da su kod nas još uvijek prilično nepoznati, Mali pogon bio je i više nego korektno popunjen, a sudeći po širokim osmijesima na licima članova grupe tijekom postkoncertnog druženja, ovaj će im nastup ostati u lijepom sjećanju.

Svoj dio posla odradili su i svirački premda im osjetno nedostaje originalnosti, zbog čega im jedna pjesma zvuči kao Editors, druga kao Depeche Mode ili Echo & the Bunnymen, a treća poput nekog njihovog križanca. To ne bi predstavljalo bitniji nedostatak kada bi im više stvari imalo jačinu i kvalitetu “Lunatica”, “You Opened Up My Heart” ili “I Saw a Ghost” i “On the TV” s kojima su i završili jednosatni nastup. Dojam je pojačao i frontmen Aaron Starkie koji se na pozornici ponaša kao da je učio kretati se i plesati gledajući spotove Iana Browna.

The Slow Readers Club u Tvornici kulture (Foto: Edita Sentić / Terapija.net)

U odnosu na svoje uzore, The Slow Readers Club je znatno plesniji, uz puno više nabrijanih, programiranih beatova i synthova gotovo bez iznimke naslonjenih na osamdesete. Iz Starkiejevog vokala povremeno proviri i malo one čarobne melankolije tako tipične za njegov rodni grad, posebno u “I Saw a Ghost”, vjerojatno najboljoj pjesmi koju su dosad napravili.

Sve u svemu, solidno predstavljanje benda koji, barem ako pitate potpisnika ovih redaka, nikada neće dosegnuti veličinu i značaj onih koji su ih inspirirali. S druge strane, teško se sjetiti kada su Editorsi ili Interpol zadnji puta napisali nešto poput “Lunatica” ili “You Opened Up My Heart”.

Saznajte više: Aaron Starkie (The Slow Readers Club): Manchester nas je podržavao od samog početka

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh