Aaron Starkie (The Slow Readers Club): Manchester nas je podržavao od samog početka

Britanski glazbeni novinari i drugi ‘kužeri’, posebno oni iz Manchestera, već neko vrijeme u nebesa dižu melankoličnu electro/indie rock četvorku The Slow Readers Club, redovno joj lijepeći etikete poput ‘next big thing’.

The Slow Readers Club (Foto: Sarah Junker)

Njihov aktualni, treći po redu studijski album „Build a Tower“ takvim je hvalospjevima lani i dao za pravo ušavši među dvadeset najprodavanijih izdanja na Otoku. Uspon grupe, međutim, nije se dogodio preko noći već su godinama, korak po korak, osvajali najvažnije koncertne prostore svog rodnog Manchestera, prije nego što je ‘jedan poziv promijenio sve’. Kroz nekoliko dana, točnije 18. svibnja, The Slow Readers Club moći ćemo gledati i slušati u zagrebačkoj Tvornici kulture, a o svemu navedenom kratko smo popričali s frontmenom Aaronom Starkiejem.

Recite mi nešto o vašim počecima, krenuli ste kao bend Omerta. Kako je Omerta postala The Slow Readers Club?

Aaron Starkie: Basist James Ryan je svirao sa školskim prijateljima Nickom Moylanom i Neilom Turvinom te su u jednom trenutku raspisali audiciju za pjevača. Prijavio sam se i prošao, nakon čega smo počeli zajedno i skladati. Išlo nam je prilično dobro – i singlovi i koncerti su dobivali jako dobre kritike. No, poslije tri singla objavljena za izdavačku kuću Northern Ambition bend se raspao. James i ja smo odlučili nastaviti sa zajedničkim radom, doveli smo moga brata Kurtisa, gitarista i pratećeg vokala, i to su bili neki počeci. Neil, bubnjar Omerte, je svirao s nama na prvom albumu, ali se tada odlučio posvetiti vlastitoj karijeri i prepustio mjesto Kurtisovom frendu Davidu Whitworthu. Time je rođen The Slow Readers Club kakav poznajemo danas.

Manchester vas je podržavao od najranijih dana – čak i u demo fazi znali ste rasprodati neke slavne klubove poput Ritza ili Manchester Academyja?

Aaron Starkie: Da, imali smo veliku podršku našeg rodnog grada, lokalni radio i glazbeni blogovi već godinama pišu i govore o nama. Prva dva albuma izdali smo samostalno, a publika se povećavala zahvaljujući usmenoj predaji. Najveći koncert kao nepotpisani bend održali smo u manchesterskom Albert Hallu, dvorani koja prima dvije tisuće ljudi. Prošle godine smo objavili ploču “Build a Tower” za label Modern Sky, nakon čega su uslijedili rasprodani nastupi u Manchester Apollu, legendarnom klubu skoro dvostruko većeg kapaciteta, kao i u Londonu i Glasgowu.

U vašem proboju važnu ulogu odigrala je i legendarna manchesterska skupina James. Kako ste završili na turneji s njima i kako je to utjecalo na vašu karijeru?

Aaron Starkie: Jim Glennie, basist Jamesa, na svoj je Twitter stavio snimku na kojoj izvodimo našu pjesmu “I Saw a Ghost” u gradskoj knjižnici u Manchesteru. To nas je raspametilo i odlučili smo pokušati stupiti u kontakt s njim. Povezao nas je zajednički prijatelj, bloger David Brown, a kako su tada upravo pripremali turneju, pozvali su nas da im budemo predgrupa na četrnaest koncerata. Radilo se o ogromnom koraku za nas – tih dana svi smo još imali ‘obične’ poslove i zbog te smo turneje morali potrošiti kompletan godišnji odmor, ali tako nešto se ne propušta! Ta turneja vjerojatno je i najviše utjecala na naš razvoj, i kao izvođača i po pitanju brojnosti publike. Ostali smo prijatelji s njima, posebno s Jimom i Saulom (Davies, op.a.). Vječno ćemo im biti zahvalni što su nam pružili takvu priliku.

Imate i novi album “Build a Tower”. Što biste istaknuli kao najveću promjenu u odnosu na prethodni “Cavalcade”, a što bi bila neka konstanta, nešto što povezuje sva prethodna izdanja?

Aaron Starkie: Mislim da se naš zvuk neprestano razvija, kako po pitanju aranžmana, tako i svirački. U pjesmama ima sve više kompleksnih individualnih dionica. A konstanta je naš autorski rukopis – uvijek smo imali dara za pronalaženje sjajnih melodija, dobrog groovea i njihovo spajanje s tekstovima koji nešto znače.

U vašoj glazbi primjetno je dosta utjecaja osamdesetih, čak i manje poznatih sastava poput The Chameleonsa, kao i današnjih im ‘nasljednika’ tipa Interpol ili Editors. Koje bendove biste istaknuli kao one koji su najviše utjecali na vaš rad?

Aaron Starkie: Da budem iskren, baš i nisam neki poznavatelj Chameleonsa, znam njihovu stvar “Swamp Song”, ali ne i puno više od toga. Članovi Slow Readers Cluba imaju stvarno različite i raznolike utjecaje, a u mom slučaju to bi bili The Smiths, rana solo izdanja Iana Browna, LCD Soundsystem, Echo & The Bunnymen New Order, The Beatles, Depeche Mode,, Abba, Yazoo, The Doors, Velvet Underground, James, Elbow, čak i Johnny Cash… mogao bih nabrajati cijeli dan, no u osnovi me najviše privlači alternativna glazba u kojoj možete pronaći pop melodije.

Svojedobno sam prilično često posjećivao Manchester i redovno bih stekao dojam da se po pitanju novih bendova ne događa ništa pretjerano zanimljivo. Kakva je danas situacija, postoje li neki novi manchesterski izvođači koje biste mi preporučili da poslušam?

Aaron Starkie: Scena u Manchesteru je trenutno jako vibrantna i puna uzbudljivih bendova kao što su The Blinders, Blossoms, Cabbage, Pale Waves, PINS, LIINES, Ist Ist, No Hot Ashes, Larkins i Cassia. Nađe se za svakoga ponešto, od punka do popa. U posljednje vrijeme dosta slušam i liverpulski bend SPINN.

Da li vam je činjenica da dolazite iz Manchestera predstavljala i teret? U smislu da će svaki sastav koji dolazi iz tog grada neizbježno biti uspoređivan s velikanima poput The Smithsa, Joy Divisiona, The Stone Rosesa ili Oasisa.

Aaron Starkie: Da, ponekad se čini da je stvarno teško izaći iz njihove sjene, ali mislim da nam polagano i to uspjeva. Samo nam je trebalo duže nego da, kao recimo DMA’s, dolazimo iz Australije.

Bliži se vaš prvi nastup u Zagrebu, što možemo očekivati, što nam pripremate?

Aaron Starkie: Melankolične manchesterske electro himne, puno energije i povezivanja s publikom! Možda vam, uz većinu najjačih pjesama s dosadašnja tri albuma, odsviramo i neku novu stvar.

Zadnje od Intervju

Idi na Vrh
X