Suludo vrijeme u kojem živimo na hrvatskoj je sceni iznjedrilo neke zaista fantastične albume, ali i, što je još i važnije, nekoliko potpuno novih bendova.
Jedan od takvih krije se iza imena Willow Avenue, a njegovom nastanku kumovao je onaj prvi, najveći lockdown koji su Marija Butirić, poznatija kao Mary May, Ante Perković i Jack de Shaw (Jakša Perković) proveli stvarajući pjesme ovih dana okupljene na albumu „Come What May“.
Riječ je o trojci koju bismo mogli nazvati domaćim odgovorom na Cowboy Junkies, sastav trajno posvećen istraživanju tiših ogranaka americane, predvođen pjevačicom čiji izniman i vrlo sugestivan vokal gotovo da predstavlja osobnu iskaznicu grupe. U tom kontekstu, stan na Vrbiku gdje su nastajale ove skladbe postao je njihov ekvivalent Crkve svetog trojstva u kojoj je snimljen legendarni „The Trinity Session“, ploča čiju fragilnost i nježnost otkrivamo u „Museums“, „Seven Days“ ili „Downstream“.
Posebnu pažnju zavrijedio je Mazzy Staru srodni debitantski singl „Hello, Goodbye“, neprijeporni vrhunac albuma i jedna od pjesama čija će vas magična tuga i ljepota natjerati da zastanete što god radili i izgubite se u glazbi. Ista spada među najdirektnije stvari ovog izdanja pošto u većini materijala otkrivamo neke manje očekivane utjecaje i aranžmanska rješenja, kao u bossanova finalu jazzirane „For Your Money“ ili završnoj „More Love in the Streets“ koja zvuči poput nečega što bi u manje eksperimentalnim, komercijalnijim trenucima izvodila PJ Harvey.
U drugom dijelu skoro osam minuta dugačke „The Cure“ čujemo i malo, uvjetno rečeno, rokerskije instrumentalne međuigre koja me podsjetila na razbarušeni, suicidalno depresivni klasik Davida Crosbyja „If I Could Only Remember My Name“. Takva rješenja, osim što udaraju snažan autorski pečat, grupi omogućavaju da i slabije pjesme („Days Like Dogs“) podignu iznad razine prosjeka.
Tekstovima, koje je napisala Mary May, dominiraju univerzalne teme kao što su ljubavi sretne i nesretne, nostalgična gledanja unatrag koja tek s prolaskom vremena postaju jasna i razumljiva (‘so bon voyage mon ami, I bid you well/one day we’ll look back at this and say that was something’) ili sanjarenje o nekim, od stvarnog svijeta netaknutim prostranstvima (‘we wondered through the ocean mists and mountain tops and river beds where we sleep and rest’).
Svaka od ovih osam pjesama, međutim, sadrži sasvim dovoljno neobičnih, blago pomaknutih poetskih slika da čak i takvu, bezbroj puta obrađivanu tematiku učini donekle svježom i drugačijom. A takva bi otprilike bila i pozicija Willow Avenuea kako na našoj sceni, tako i u americani i glazbi općenito.
Ocjena: 8/10
(LAA, 2021.)
*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
