‘Atomski zdesna’ – sumrak srpske tragikomedije

Dragojević je još jednom uspio promašiti ‘zicera’, što sada već postaje pomalo zabrinjavajuće. ‘Parada’ se barem mogla izvući na nekakav zeitgeist i prvoloptaški humor, ali ‘Atomski zdesna’ jednostavno ne uspijeva pronaći svoju nišu, te ostaje u onoj kategoriji ‘mnogo se htjelo, a malo se napravilo’.

  • 1
    Share
‘Atomski zdesna’

Srđan Dragojević je redatelj i scenarist koji ima uistinu mnogo kredita. Šta jest jest, zaslužio ih je, snimivši tri vjerojatno najbolja i najvažnija filma 90-ih godina prošlog stoljeća, barem kada je riječ o području bivše Jugoslavije. Još više treba cijeniti činjenicu da su „Mi nismo anđeli“, „Lepa sela lepo gore“ i „Rane“ snimani u katastrofalnim uvjetima za vrijeme i neposredno nakon velikih ratova koji su zadesili ove prostore, te da ni u to turbolentno vrijeme Dragojević nije odustajao od krilatica stare Juge i totema bratstva i jedinstva.

I kada se činilo da ovaj čovjek jednostavno ne može fulati i da će svaki novi film pomicati granice, on radi sedmogodišnju stanku, nakon koje ništa nije bilo kao prije, a sve kulminira prošlogodišnjim hitom „Parada“, koji iako zabavna i lakoperna crna komedija, ne dolazi ni do koljena njegovim prvim radovima. Na žalost, „Atomski zdesna“ staje već oko gležnjeva…

Radnja ove balkanske tragikomedije se vrti oko multinacionalne (‘balkanske’) skupine prodavača time-share apartmana na Jadranu, kojima je voda došla do grla, te u roku od jednog dana moraju prodati što više aranžmana skupini raznovrsnih potencijalnih kupaca. Oni koji ne uspiju prodati niti jedan, slobodno mogu tražiti novi posao. U centru svega je najbolji među njima, rastreseni Beograđanin Mladen (Srđan Todorović), koji se pošteno usosio aferom sa zgodnom Sonjom (Tanja Ribić), ženom svog šefa Metoda (Brane Sturbej). Za osvetu, Metod Mladenu daje najneizglednije kupce, Bošnjake Omera (Branko Đurić) i Maju (Nataša Janjić), koji su se samo željeli ogrebati za besplatni godišnji odmor, te svom sinčiću pokazati more. No, kada malac slučajno padne sa skakaonice i ozbiljno se ozlijedi, nastaje opći kaos, iz kojega će rijetko tko izaći čistog obraza.

Iako na prvi pogled zvuči coenovski zanimljivo, „Atomski zdesna“ promašuje metu u svakom pogledu. Dragojevićev scenaristički modus operandi jest stvaranje mikrokozmosa bivše Jugoslavije uz pomoć malene skupine ljudi na ograničenom prostoru, koji, htjeli oni to ili ne, jednostavno moraju doći u doticaj jedni s drugima. Za isfurati tako nešto (a da barem donekle funkcionira i bude zanimljivo) treba posebnu pažnju pridodati likovima, te od svakog od njih napraviti individuu s kojom se gledatelj može poistovjetiti, barem u nekom segmentu. I dok je Dragojeviću to vrlo dobro uspijevalo u ranijim filmovima, a njegove je likove karakterizirala određena svježina, u „Paradi“, a pogotov u „Atomski zdesna“, oni su stereotipne karikature lišene ikakve vlastite osobnosti. Slovenci na ostale gledaju s visoka, Hrvati su ustaše i fejkeri, Bošnjaci su nekulturni, Crnogorci škrti, a Srbi svi odreda ludi k’o puške. Nema tu ništa od neke dublje studije međuljudskih odnosa, složenih metafora i rezimea slike današnjeg Balkana, već je cijeli koncept podređen prvoloptaškom humoru i isforsiranoj drami, a svi likovi rade upravo ono što im njihov stereotip nalaže. Kao da smo ušli u nekakav paralelni svemir, u kojem umjesto da mi stil gradimo po uzoru na Srbe, oni to rade po uzoru na nas. A svi znamo koliko je tragična naša filmska komedija i komična naša tragedija…

Svoju želju za ponovnim ujedinjenjem svih naroda ovih prostora, barem što se tiče umjetnosti, Dragojević iskazuje i uistinu multinacionalnom glumačkom ekipom. Osim gore spomenutih, valja istaknuti i braću Navojec, Hristinu Popović, Milutina Karadžića, Zorana Cvijanovića i Miloša Samolova, a svi su oni u najbolju ruku odradili solidan posao. Nekako se najviše ističu Nataša Janjić i Branko Đurić, iz jednostavnog razloga što su njihovi likovi najzanimljiviji i najozbiljnije obrađeni, što bi vjerojatno bio slučaj i s ostatkom ekipe. Na žalost, ovako su svi ostali prilično neinspirirani i ne previše zagrijani za ozbiljnije karakterne portrete, što se posebno ističe kod legendarnog Srđana Todorovića, kojem je ovo definitivno jedna od najgore odigranih uloga u karijeri. Bilo je uistinu mučno gledati ga dok glumi da glumi, a pošto je film snimljen u roku od 30 dana, za pretpostaviti je da se reakcije nisu baš prečesto ponavljale, te da nije bilo prostora za njihovo poliranje. Da, to se itekako vidi…

Dragojević je tako još jednom uspio promašiti ‘zicera’, što sada već postaje pomalo zabrinjavajuće. „Parada“ se barem mogla izvući na nekakav zeitgeist i prvoloptaški humor, ali „Atomski zdesna“ jednostavno ne uspijeva pronaći svoju nišu, te ostaje u onoj kategoriji ‘mnogo se htjelo, a malo se napravilo’. Glavna tematika modernog potrošačkog društva i vrtloga u kojem se svatko od nas nalazi suočen s vlastitom egzistencijom, ostala je u potpunosti zanemarena i zasjenjena slabo napisanim likovima, tek solidno odglumljenim ulogama i nefokusiranom radnjom, koju još više pogađa neobičan (neću reći loš, ali u svakom slučaju neugodan) smisao za ritam. Istina, Srđan Dragojević još uvijek ima mnogo kredita, ali možda bi se jednostavno trebao maknuti iz ove okoline i njezinih pijuna, o kojima je zaista rekao sve što je trebao reći (i to još 90-ih). S obzirom da već priprema ekranizaciju romana „Bodljikavo prase“ Juliana Barnesa, nadam se da će se napokon vratiti na stare pobjedničke staze…

Ocjena: 4/10

(Delirium, Artikulacija, Radiotelevizija Crne Gore; 2014.)

  • 1
    Share

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh