Be Sharp Band ‘Ashes’ – domaći blues po južnjačkom receptu

Talent Be Sharp Banda je na razini koja nadvisuje standarde kavanskih blues bendova, iznad svega zbog solidnog autorskog rukopisa, te dvaju čimbenika koji donose ključnu prevagu, a to su moćan vokal Marije Gašparić i gitara Nenada Mađerića – Kljusa.

Be Sharp Band “Ashes”

Svatko tko svojoj grupi nadjene ime Be Sharp Band do kraja karijere mora biti proganjan usporedbama sa slavnim kvartetom iz Springfielda, The Be Sharps u kojemu su Apu Nahasapeemapetilon, Seymour Skinner, Homer Simpson i  Chief Wiggum, kojega je kasnije na poziciji glavnog vokala zamijenio Barney Gumble, izvodili brojne barbershop klasike u starinskom stilu kao što su, primjerice, “Baby On Board” i snimali albume poput “Bigger Than Jesus”. Za razliku od svog animiranog parnjaka, zagrebački Be Sharp je pravi bend od krvi i mesa, a njihov prvijenac “Ashes” isto je tako punokrvni album bluesa južnjačke provenijencije, što bi reklo da su im pogonska snaga pentatonika i žešći rokerski ritam.

Ono što prvo zapinje za uho pri slušanju ovog albuma jest to da zvučnom slikom ni malo ne zaostaje za udarnim izdanjima svoga žanra na svjetskoj razini. U cjelokupnoj povijesti glazbene kritike nema otrcanije fraze od one “svjetski, a naše”, pogotovo posljednjih godina kad je tehnologija potrebna za vrhunski posao postala jednako dostupna gotovo svakome, pa se cijela ta priča može svesti tek na razinu talenta koji u jednakoj mjeri postoji u Sjedinjenim Državama, Hrvatskoj i Zanzibaru.

No, valja dodati da je talent Be Sharp Banda na razini koja nadvisuje standarde kavanskih blues bendova, iznad svega zbog solidnog autorskog rukopisa, te dvaju čimbenika koji donose ključnu prevagu, a to su moćan vokal Marije Gašparić i gitara Nenada Mađerića – Kljusa, već prekaljenog igrača na domaćoj blues sceni. Njih dvoje su kao duo Two Blue prije dvije godine nastupili u Memphisu na 34. izdanju manifestacije International Blues Challenge, a u toj formaciji i zatvaraju “Ashes” pjesmom “Ain’t Got No” kojom dokazuju da unutar akustičnog okvira djeluju jednako čvrsto kao i u blues rock žanru koji čini ostatak ploče.

Kad sam već krenuo od kraja albuma, mogu i nastaviti u tom smjeru i spomenuti zanimljiv instrumental “Boogie” u kojemu Kljus kanalizira svog unutranjeg Stevie Rayja Vaughana ili pak naslovnu pjesmu ploče koja je ujedno poslužila kao najavni singl, a taj status opravdava specifičnom kontstrukcijom koja odudara od ostatka materijala. Na njoj uz Kljusa, a pogotovo na “On The Wind” koja je slijedi, važan doprinos daje i klavijaturist Tomislav Ocvirek. Od ostatka pratećih glazbenika svakako valja izdvojiti i Krešu Oremuša koji je odradio izvrstan posao gostujući na par mjesta na usnoj harmonici. Jedno od takvih mjesta je “Mama’s Everyday Blues”, najduži broj albuma, sporogorući blues dragulj rođen iz umora i frustracije majke koja cijele dane posvećuje brizi za djecu. Nema sumnje da nadahnuće za ovaj broj dolazi iz životnog iskustva, pa tako njegova iskrenost nadmašuje bilo koji komad obrtničkog bluesa, bilo autorskog ili obrađivačkog, na koji ćete naletjeti po lokalnim klubovima.

U najboljim trenucima suradnja koju ostvaruju Kljus i Marija podsjeća i na zajedničke radove Beth Hart i Joea Bonamasse koji svakako imaju predano sljedbeništvo u nas kao i u svijetu. Ti najbolji trenuci ujedno objašnjavaju i interes stranih promotora (ABIK) za njihovu glazbu, kao i posljedično nezanemariv uspjeh koji im singl “Ashes” u zadnje vrijeme postiže na ljestvicama poput one Roots Music Reporta. No, ruku na srce, uspjeh je već i objaviti konkretan album autorskoga bluesa koji čak i unutar prilično strogih žanrovskih restrikcija uspijeva zazvučati dovoljno autentično.

Ocjena: 7/10

(Be Sharp Band, 2020.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X