Dinosaur Jr. u Tvornici – krasan katapult u divnu prošlost

Zvuk benda, ta melodična buka tako tipična za Dinosaure Jr., ostao je jednako prepoznatljiv, ali se istovremeno nekako i apgrejdao, kao da su godine sviračkog iskustva donijele i sigurnost u kojoj više nema pankoidnog eksperimentiranja sa zvukom, a i zrelost je očito dala svoje, jer zvuče sve više rokerski.

Dinosaur Jr. u Tvornici (Foto: Tomislav Sporiš)

Uletjela sam sinoć u Tvornicu gotovo s posljednjim taktovima nastupa Chrisa Brokawa, kantautora koji promovira svoj posljednji studijski album “Gambler’s Ecstasy”, zagrijavajući publiku za nastup Dinosaur Jr.. Nije to možda fer, tako izbjeći predgrupu, a ni mudro, budući da Dinosaur Jr. nikad za predgrupu nisu imali neke bezveznjake, a počesto su i vizionarski znali ubosti tko će u budućnosti biti golem, poput Nirvane, recimo. Nisam, međutim, željela da mi išta naruši slatko iščekivanje jednog od dražih mi bendova iz djetinjstva, čiji sam nastup prije tri godine propustila zbog gripe, što se na kraju pokazalo sretnim ishodom jer su ljudi s tog koncerta izašli mahom frustrirani i razočarani zbog problema sa zvukom.

Preslušala sam u posljednjih mjesec dana opus ovih genijalaca nebrojeno puta, kao što uvijek manično radim prije koncerata, da se temeljito uživim u atmosferu. Ono što su mi Dinosauri napravili u ovom periodu iščekivanja zagrebačkog koncerta, moglo bi se komotno nazvati strelovitim povratkom u djetinjstvo, u ono doba kad smo se po gradu vozikali na BMX biciklima i skejtovima, sa walkmanima u džepovima umjesto iPoda. Iskopala sam čak iz neke podrumske kutije i njihovu kasetu, nabrijana na vintage varijantu slušanja, ustvrdivši nažalost da je propala pod teretom vremena, vlage i zapostavljenosti.

Dinosaur Jr. u Tvornici (Foto: Tomislav Sporiš)

Koncert je započeo snovitim “Thumbom” koji je publiku lagano uljuljkao u atmosferu, da bi se nastavio s “Almost Fare”, stvari sa zadnjeg albuma “I Bet on Sky”, kojega su nam zapravo i došli promovirati. Nastavili su redati birane stvari iz gotovo cijelog opusa, po principu loud-quiet-loud, zapostavivši pritom jedino album “Farm”, s kojega nisu odsvirali nijednu stvar, čak ni megahit “Over it” ili “Said the People”, što me je osobno pomalo razočaralo jer mi je taj album, onako mekan i bez nekih noise dionica, jedan od najdražih iz čitavog opusa.

Odsvirali su gotovo polovicu novog albuma, nisu zaobišli ni standardni “Feel the Pain”, a koncert su završili svojim čuvenom coverom The Curea, “Just Like Heaven”. U nešto malo više od sat i pol svirke i s jednim bisom, Dinosauri su oduševljenoj zagrebačkoj publici demonstrirali neospornu činjenicu: bendovi su kao vino, s vremenom postaju samo bolji. J Mascis, koji unatoč svojim godinama još uvijek izgleda poput tinejdžera samo potpuno posijedjele kose, kao da je u negativu vlastite fotografije iz mladosti, svira sve luđe i bolje, ne odričući se svojih beskrajnih solaža po kojima je oduvijek bio čuven. Bubnjar Murph i dalje lupa suvereno, a Barlow čupa žice basu još uvijek jednako energično i toplo kao nekada, s tom razlikom da danas sviraju ispod nevjerojatne količnine opreme, gotovo sakriveni izpod zidova Marshalla postavljenih po stejdžu.

Zvuk benda, ta melodična buka tako tipična za Dinosaure Jr., ostao je jednako prepoznatljiv, ali se istovremeno nekako i apgrejdao, kao da su godine sviračkog iskustva donijele i sigurnost u kojoj više nema pankoidnog eksperimentiranja sa zvukom, a i zrelost je očito dala svoje, jer zvuče sve više rokerski.  Jedina konstanta je Mascisov lijeni glas koji još uvijek zvuči jednako jecavo i napušeno kao prije dvadeset godina, kao prepoznatljiv pečat bendu koji je i unatoč kratkotrajnom raspadu ostao ono što je predstavljao u periodu kad se pojavio i bio inspiracija mnogim svojim suvremenicima, poput Thurstona Moora i Franka Blacka.

Krasan su nam koncert sinoć priuštili Dinosaur Jr., pravi katapult u ono neko bezbrižno djetinje doba. Razdragao me je u toj mjeri da ozbiljno razmišljam o tome da si kupim skateboard.

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh