Eddie Harris ‘High Voltage’ – Ne može svatko biti osebujan

U japanskoj ediciji ‘Jazz Best Collection 1000’, zahvaljujući Dancing Bearu na našem tržištu dostupnoj u akcijskoj prodaji, objavljen je album “High Voltage” Eddiea Harrisa, jazz saksofonista, trubača, klavirista, pjevača i skladatelja čija su djela postala jazz standardima.

Eddie Harris 'High Voltage'
Eddie Harris ‘High Voltage’

Radi se o snimkama što ih je u kvartetu s pijanistom Jodiem Christianom, kontrabasistom Mevinom Jacksonom i bubnjarem Richardom Smithom ili Billyjem Hartom ostvario na koncertima održanim 28. listopada 1968. u Shelly’s Manne Hallu u Holywoodu te 19. travnja 1969. u Village Gateu u New Yorku. Osim jednog funky standarda, “Funky Doo”, izvode njegove skladbe. Riječ je o feelingaškim funky-jazz izvedbama među kojima je i ona njegove čuvene skladbe “Listen Here”. Uz tenor saksofon Harris svira varitone, glazbalo koje nastaje izravnim spojem saksofona s elektronskim efektima i pruža nove zvukovne mogućnosti.

Naime, on je bio jedan od inovatora koji je među prvima koristio rock ritmove u jazzu, eksperimentirao zamjenom piska trube, trombona i saksofona te elektrificiranjem tih glazbala. Zahvaljujući tome, ali ne samo tome, ostvario je osebujan pristup i zvuk čime je utjecao ma mnoge jazz glazbenike. U razgovoru što smo ga vodili nakon jednog od njegovih koncerata o tome je rekao: “Svatko može svirati kao netko drugi. Svatko može kopirati. Velikog li umijeća! No, ima li to smisla. Ne može svatko biti osebujan. Ljudi se rađaju s prirodnim darom da postanu osebujni, ali većina nema taj dar. Dovoljno je nastojati biti dobar glazbenik i svirati s nekim tko je osebujan. Na mene je utjecao svaki glazbenik koji se drznuo biti drukčiji. Znam koliko je važno biti drukčiji iako te nitko ne voli. Pokušavao sam svirati u drukčijem tonalitetu… Pokušavao sam različite stvari s glazbalom. Poštujem ljude koji dobro sviraju, ali ako ne sviraju različito to nije to. Ako netko ustane i dobro otpjeva: “I Love Youuu…” i tada dođe netko drugi kao što je Bobby McFerrin i počne na to pjevati u scat stilu ja ću zapljeskati i reći da je to divno (demonstrira scat tehniku, op.p.). To je zato jer sa svojim glasom pokušava raditi nešto drugo. Volim kad ljudi pokušavaju raditi na drukčiji način, ali mnogi to ne mogu prihvatiti i radije ignoriraju i odbacuju drukčiju osobu. Ljudi vole ustaljene stvari jer ih razumiju i mogu ih objasniti. Ali kada se neka osoba drzne biti drukčija bit će ismijana i odbačena prije nego doživi priznanje.”

Harris je već na početku karijere postignuo originalan, prepoznatljiv zvuk i stil, a na ovom, njegovom devetnaestom albumu, to u potpunosti dolazi do izražaja.

(Atlantic / Dancing Bear, 1969./2015.)

Zadnje od Osvrt

Idi na Vrh
X