Ghostemane ‘ANTI-ICON’ – kada anti-ikona postane ikona

Godina 2020. uistinu je bila bizarna, ako se jedna riječ može iskoristiti kao točan deskriptor proteklih dvanaest mjeseci. Zimski mjeseci te iste bizarnosti na polju glazbe nisu bili lišeni, a kao utjelovljenje iste možemo navesti ‘ANTI-ICON’, posljednji album američkog multi-instrumentalista, repera i kantautora Ghostemane

Ghostemane ‘ANTI-ICON’

Nakon što je u underground ambijentu West Palm Beacha na Floridi svoje prve glazbene korake prošao kao gitarist i bubnjar u lokalnim hardcore punk i doom metal bendovima, Eric Whitney, poznatiji kao Ghostemane, 2015. seli se u Los Angeles, i nedugo nakon toga njegova jedinstvena fuzija punka, black metala i trapa poprima konkretniji oblik i biva zapažana u širim krugovima.

Ghostemane je možda najveći unikat koji se može svrstati u taj zadnji „Soundcloud val“ glazbenika koji su naposljetku uspjeli doći do mase, i iako njegova estetika, kao i njegov zvuk ne odgovaraju prosječnom profilu pripadnika te iste mase, očito postoji nekakav uzorak vjernog ljudstva s kojim sve to rezonira.

Naravno, bizarnost je ovdje ključni sastojak na koji se očigledno namjerno ciljalo kako bi se postigao efekt crnila – što nekako ide u paketu sa nepovezanim, jednako čudnim animacijama koje samo naglašavaju činjenicu da zapravo ne znamo čime se bavimo. Što je, zapravo, genijalno.

Spomenuti „Soundcloud val“ donio je šaku jako dobrih autora pred oči i uši šire javnosti, ali su oduvijek koketirali sa i udomaćili se u iznimno širokom i nespecifičnom pop prostoru, dok je Ghostemane samo svojom pojavom, pa zatim shodno tome i glazbom kontrirao svim konvencijama tog istog prostora. Ne radi se o sakupljanju nekakvih bodova i o ispitivanju nečijeg kredibiliteta, obzirom da, ponavljam, bez obzira što se nalazi u pop domeni autorstvo je i dalje kreativno i drži neku vodu; no, ipak, ne može se bježati od činjenice da je Ericova pozadina dosta drugačija od većine njegovih suboraca i to iz razloga što je uspio sačuvati pankerski pristup stvaralaštvu i svoje underground korijene, bez obzira što je dospio do veće publike. Jer, na koncu, netko će se uvijek zalijepiti za ono što stvaraš, ukoliko to posjeduje nekakvu zdravu dozu autentičnosti. Lirika je prepuna isprepletenih motiva smrti, mraka, ništavila i nihilizma, koji se savršeno vežu uz gornju poantu uzevši u obzir globalnu socijalno-političku klimu.

Od melankolične „Falling Down“, preko „Fed Up“ do „Lazaretto“, vidljivo je da se, u najmanju ruku, radi o kompleksnom i svestranom autoru koji svoje crnilo dijeli sa svijetom na način koji neće svima biti probavljiv, ali ukoliko pri slušanju to „nešto“ klikne – to je to – shvatili ste o čemu je riječ. To „nešto“ je zaista teško, čak i nemoguće poentirati kroz riječi, pričamo o nesvakidašnjim udarcima koji udaraju samo i isključivo na emotivnom polju. Čini se da je i to poanta samog albuma – Ghostemane je iskrena anti-ikona koja najviše sja kada se reflektori ugase, a k tome sjaj ne mora nužno obići svaku adresu da bismo vidjeli put kojim nas vodi. Anti-ikone danas predstavljaju ono suprotno, ikone koje gaje određene vrijednosti koje su sposobne kanalizirati na jedinstvene načine.

Kada anti-ikona postane ikona, riječ „ikona“ u ovom kontekstu tek tada poprimi smisao: „nisam za svakoga, ali nisam ni za uski krug kužera i znalaca, već za one koji se iskreno zalijepe i smrtno im je jasno o čemu je riječ.“

Ocjena: 9/10

(Blackmage Records, 2020.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X