Jon Spencer & The Hitmakers u Vintage Industrialu – beštija na autopilotu

Prilikom svojih najboljih zagrebačkih ukazanja Jon Spencer nas je mogao uvjeriti da je rock’n’roll bio i ostao najuzbudljivija stvar na planetu, no ono što smo u petak slušali i gledali u ispunjenom Vintage Industrial Baru ne spada u tu kategoriju.

  • 17
    Shares
Jon Spencer u Vintage Industrial Baru (foto: Joža/Subsite.hr)

Prilikom svojih najboljih zagrebačkih ukazanja, najčešće u društvu Blues Explosiona, Jon Spencer s lakoćom nas je mogao uvjeriti da je rock’n’roll bio i ostao najuzbudljivija, najnapaljenija i najopasnija stvar na planetu. Ono što smo u petak slušali i gledali u ispunjenom Vintage Industrial Baru nikako ne spada u tu kategoriju iako se, da ne bude zabune, nije radilo o lošem koncertu.

Povod još jednom susretu bilo je predstavljanje aktualnosti, kako onih diskografskih (album „Spencer Sings the Hits“) tako i po pitanju nove postave u kojoj ga ponovno prati i nekadašnji sidekick iz Pussy Galore, Bob Bert. Riječ je o bizarnoj figuri skrivenoj iza tamnih naočala koja čekićima mlati po velikim komadima lima i čelika, perkusivnom setu koji kao da su za njega sklopili njemački manijaci iz Fausta ili Einsturzende Neubautena. To ga čini jednom od većih, ako ne i najvećom atrakcijom Hitmakersa, možda ne glazbeno, ali svakako u vizualnom smislu.

Jon Spencer u Vintage Industrial Baru (foto: Joža/Subsite.hr)

Bert je svoju konstrukciju udarao kao da nema sutra, omogućio nam da doznamo kako zvuči drum solo odsviran na velikoj ploči lima, no u petak je, zajedno s ostatkom benda, djelovao malo neiskorišteno ili, bolje rečeno, bezrazložno gurnuto u drugi plan. Nema nikakve dvojbe da su glava ove neukrotive beštije Spencerovi uzdasi, vriskovi i ‘praiskonski’ blues riffovi, ali šteta je što više prostora nije prepustio i ostatku bande, ponajprije izvrsnom klavijaturistu Samu Coomesu zahvaljujući kojem je obrada „Roadrunnera“, garažnog klasika Modern Loversa, bila možda i najbolje što smo sinoć imali prilike čuti. Također, premda je Bobu ‘asistirao’ bubnjar M. Sord, ritam je bio donekle prigušen umjesto da, za što itekako ima potencijala, doslovno razori sve pred sobom.

Samu set-listu koncipirali su kao svojevrsni presjek cjelokupne Jonove karijere, od noise terorista Pussy Galore preko dana ponosa i slave s Explosionom pa sve do povratka korijenima u obliku Heavy Trasha, uz solidan broj pjesama s aktualne ploče. Sve njih izveo je prokušanom metodom u kojoj se spomenuti blues riff u nekom trenutku izgubi u moru distorzije, feedbacka i ‘Elvis from hell’ vokala prije nego što iz svog tog kaosa ponovno izroni u onom istom, izvornom obliku. Pomalo neočekivano, ta je metoda imala najviše učinka u pjesmama novijeg datuma poput „Ghost“ i „Do the Trash Can“, nešto manje i u bitno normalnijem čitanju „NYC 1999“ Pussy Galorea.

Tijekom osamdesetak minuta svirke znali su završiti i u punku, funku, noiseu ili bilo kojem od križanaca tih žanrova, Spencerova ceremonijalna obraćanja publici povremeno su u sjećanje dozivala i velikog Alana Vegu, ali ipak se nisam uspio othrvati dojmu da sam od njega sve to vidio i čuo već previše puta. Možda je baš u tome problem, možda sam prečesto gledao njegove koncerte, no u Vintageu mi se, što prije nikada nije bio slučaj, činilo da vozi na autopilotu.

  • 17
    Shares

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh