Ogenj: Postoji glad za kulturom i druženjem i kad krene, krenut će kao lavina

Koprivničku grupu Ogenj 2020. je zatekla usred velikih planova; objava drugog albuma i mnoštvo planiranih koncerata… Svima poznat scenarij. No i u toj, za glazbenike nemogućoj situaciji, snalazili su se kako su znali i umjeli, te s puno uloženog truda uspjeli neke koncerte i održati od kojih treba izdvojiti open air nastup na domaćem terenu koji je zabilježen i koncertnim filmom. Uz sve prošli kroz niz prilagodbi, neke personalne promjene, a neki od njih su također uskočili pomagati stradalima na Baniji. O svemu smo na daljinu – mailom ‘pričali’ s Denisom Kuzelom, a u intervju se uključio i Tomislav Mihac Kovačić.

Ogenj (Foto: promo)

Zadnji put kad smo razgovarali povod je bio jedan vaš zagrebački koncert, no to su bila neka sretna vremena. Prošla godina donijela nam je neočekivane promjene. Vas je konkretno zadesila u trenutku kad ste imali novi album i bili spremni za promociju, no može se zaključiti da ste iskoristili sve što vam se u tom trenutku pružalo po pitanju koncerata. Kako je 2020. izgledala na vašem kalendaru? Što ste uspjeli, a što niste?

Denis Kuzel: Uspjeli smo odsvirati dva koncerta početkom godine. Odlično Antivalentinovo – Let 3, Parafi, naši frendovi iz Overflowa i M.O.R.T. Pun Boćarski dom, vrhunska produkcija, naše ekipe iz raznih gradova na jednom mjestu – bio je spektakl. Najmanje pedesetak ljudi iz Koprivnice u prvim redovima kroz cijeli koncert. Tjedan dana poslije istu atmosferu smo uspjeli ”zgusnuti” u Green Hill Baru u Sisku u kojem su ljudi ”visili z lustera”. A i ja. Tamo smo snimili i uvod za ”Si kak jen” (pjesmu), njihovo je skandiranje tako jasno čujno – dokaz je kakav je koncert bio.

Nismo svemoćni, ali svakako prokleto uporni. Uvijek se nekaj kuha kod nas.

Bili smo spremni popuniti raspored i pokoriti godinu, više nego 2019. koja je bila ludnica. Čekali smo taj album. Uloženo je mnogo krvi, znoja, frustracije, predivnih osobnih i glazbenih trenutaka, kalvarija i smijeha. Znamo da smo napravili odličan album. Na sreću, složili su se i publika (već i priiiije) i kritika. Drago mi je što su kolege novinari u periodu dok se nije moglo svirati pohvalili album na svojim listama pogotovo uz toliko dobrih izdanja prošle godine. Većinu tih pjesama i verzije istih naši su pratitelji imali prilike čuti kroz godine. “Nej zameriti”, “Zela si me” i “Zanavek buš moja” pustile su korijenje na samom početku benda, iako u dramatično različitim aranžmanima.
Snimili smo i spot za “Kaj Nebi Bilo” na koji smo izrazito ponosni jer smo uspjeli objediniti sve folk/etno vizualne/glazbene elemente bez da ispadne zastarjelo. To nekak stalno radimo, igramo se s postojećim klišejima. Nekad pašu, nekad ne. Napokon smo osjećali da se sve kockice slažu. Jaka postava, super album, početak vizualnog narativa kroz spotove, reakcija publike i generalan osjećaj pobjede. No, onda je neko zgasil svetla svetu. Svakako je bilo vremena za refleksiju, pad u ludilo, razbijanja osobnosti na komadiće pa skupljanja istih.

Skupili smo komadiće i krenuli ispočetka, donekle. Kao i svi dragi građani svijeta!

Nismo se dali potpuno slomiti. Koprivnica je ostala vitalna i odgovorna prema samoj sebi. Kao geografski izolirana donekle je bila izuzeta od kaosa i panike koje je cijeli svijet proživljavao. S drugim bendovima članova Ognja (Acid Hags, Mrlja, Attitudes To Human Extinction) radili smo secret i ne tako secret gigove po Koprivnici koje smo čak i snimili i stavili na Youtubeu. Organiziran je i F.U.N.K. Day 18.7. na kojem je kroz cijelo popodne i večer odsviralo najmanje desetak bendova, uz roštilj, jam stage, štandove sa ručnim radovima lokalnih mladih umjetnika. Taj naš F.U.N.K. povukao je dost para iz EU i kroz ove izolacije, zabrane, maltretiranja pripremaju se za nadolazeće uspješne sezone kako bi umjetnicima pružali maksimalno pozitivnu platformu za izražavanje. I tek oko rujna smo uspjeli ponovno zakotrljati kotačiće. Vrbovec, Moreš ti to, Domaj smo si kak jen, Zela si me, Močvara.

Ogenj (Foto: promo)

Pred kraj godine ste objavili „Domaj smo Si kak jen”, video cjelokupnog koncerta u Koprivnici i to koncerta za koji ste svojski potegnuli da se dogodi i koji je ako se ne varam bio ujedno i najveći happening u gradu od uvođenja pandemijskih mjera. Možete li izvrtjeti film unatrag i prisjetiti se svega što je trebalo riješiti da se taj koncert dogodi?

Denis Kuzel: Patim od amnezije, depersonalizacije i PTSP-a pa ću ovo prepustiti Tomoju.

Tomislav Mihac Kovačić: Ništa puno filozofije, mnogim koncertnim organizatorima to je rutinski posao. Pa tak je bil’ skoro i nama. Samo kaj smo mi krenuli 3-4 mjeseca ranije, maštali o lokaciji, pa se nalazili na lokaciji, mjerili koracima pozornicu, ograde, ulaz, probali smjestit WC, „šank“, ulaz, merch… I dok smo sve odmaštali krenuo sam u lov na dozvole i dopuštenja Stožera. Zgodno je bilo osjetiti kako su si gradski i županijski stožer kao i 112 stalno prebacivali lopticu, sve dok jednom mi voda nije došla do grla i moral sam udariti šakom po stolu, kopirati im njihove odgovore u jedan mail. I urodilo je plodom. Javio se Stožer koji je bio „odgovoran“ za naše područje. Tjedan prije koncerta uvedene su i nove mjere, distance od 1,5 metara na otvorenom, itd. Pa smo se sjetili koncerta prije tjedan dana u Vrbovcu i kopirali taktiku označavanja terena. Svaka točka 1 čovjek, ako nisu zajedno. U međuvremenu smo slagali set listu, zvali goste i imali par sastanaka s njima uz pivo. S folklorašima smo bili i na probama, da čujemo kakav je to naš punk miks u tradicionalnim manirama. Produkciju razglasa i rasvjete isto smo rješavali u hodu. Ma ima tu milijun stvari. Pa onda na dan koncerta od 7.45 šarafiš pozornicu, ograđuješ prostor, smještaš kemijske weceje, razvlačiš struju i montiraš utičnice, „brikaš“ strujne kablove, točkaš teren, educiraš volontere o novim mjerama ponašanja i ophođenja s publikom, pokušavaš nabaviti bar dva ona termometra na čelo kaj mjere. Usput dođu inspektorice tri puta u kontrolu taj dan, pa zaboraviš na popis i mjerenje temperature za produkciju, bila nas je oko pedeset. Dogovoriš položaje i tajming za vatromet, izađe mjesec i… I onda si konačno muzičar. Kreće koncert, a ti krepan. Ne znaš više jel’ sviraš il’ odrađuješ, jel stigneš uživat il’ misliš samo jel’ ovi 4,5 metara dalje od tebe u publici drže propisani razmak, itd.

Što je bilo posebno teško?

Tomislav Mihac Kovačić: Sam nastup. S moje perspektive. Nismo si mogli dopustiti ni petnajst minut’ da sjednemo svi zajedno, popijemo pivo, zagrijemo se lupanjem stotinjak glupih fora prije nastupa. Da se razme, bilo je divno. Čudo. Čudesno. Ali ipak je stres uzeo svoj danak i nismo bili toliko opušteni koliko smo mogli biti. Tvrde ruke, prsti i glasnice. I kao predivan Spinal Tap trenutak, nakon što smo sve to uspjeli organizirati i koordinirati… Nismo snimili zvuk s miksete! Možda i bolje! Nije bitno, glavno da smo imali vatru i vatromet.

Kako gledate na blisku budućnost u ovoj 2021. godini? Jeste li optimistični ili pesimistični, i zašto?

Denis Kuzel: Optimističan sam jer ovo više nije ”novonastala situacija”. Pustimo bend na stranu, naučili smo svi par novih fora kroz sva ta divna iskušenja. Mislim da ćemo kao narod uspješnije ”hendlati” situacijama, lakše koordinirati ljudstvo, efikasnije raspodjeljivati resurse… No što to radi naš državni vrh. Sad kad nam je jasnije kako ”nevidljivi neprijatelj” funkcionira i ako nećemo biti sami svoji prilično vidljivi neprijatelji ni podmetati si nogu mislim da možemo imati pobjedonosnu godinu koja će voditi jasnijim ciljevima, čvršćim odlukama i radu na pozitivnijoj budućnosti za sve nas. Raspoznajemo oportuniste i nasilnike od čvrstih i odlučnih ljudi željni dobroga u našoj maloj okolini. Koliko navodnika. Stavljamo spirulinu i chlorellu u šejk od banane i avokada, trčimo kilometre, čitamo, učimo i rješavamo se neravnomjernog balasta. Postoji glad za kulturom i druženjem i kad krene, krenut će kao lavina. Pod uvjetom da nas ne zadesi bubonska kuga ili flat-eartheri ne naprave državni puč.

„Si kak jen“ ste najavili solidnim brojem spotova. Pripremate li sljedeći? Naime, lakše je danas snimiti spot nego organizirati koncert…

Denis Kuzel: Zapravo, prošlogodišnji ”Dok sam s tebom imam se” koji je izdan kao singl između albuma, a na kraju završio na albumu može se smatrati svojevrsnom najavom. Ali ”Kaj nebi bilo” je bila prava najava za sve ono što je trebalo biti 2020., što smo zakucali tek sa ”Moreš ti to” kao drugim tj. trećim singlom. Svi se bitno razlikuju jedan od drugog, a tek smo sa ”Kaj nebi bilo” našli svoj đir sa režiserom Markom Čordašom. Bit će i peti i šesti, a možda i sedmi. Skoro sve pjesme s albuma, ako već nisu singloidne ili za radio, imaju vizualnu vrijednost koju bismo željeli iskoristiti s vremenom. “Megle”, “Nej zameriti” i “De te boli” imaju svoj kinematografski čar na koji smo mislili dok smo stvarali te pjesme kroz godine.

No, da ne meljem više i da se vratim na pitanje. Sva sreća da ovo nije radijski intervju! Da, svakako je lakše. Najviše jer svi imamo puno više vremena i prostora za video i donekle smo morali preusmjeriti kreativne sokove u nešto drugo osim tandrkanja po binama. Uvijek postoje izvođači kojima je to draže i promoviraju svoj rad na taj način, tj. vizualna ekspresija im je jednako bitna kao i glazba, a vozikanje i nastupanje cik-cak po zemlji baš i nije. Jedno i drugo dolazi sa svojim izazovima, manama i prednostima. Namjera je bila da napokon poradimo i na tom aspektu kako bi jačali na svim frontama. Jeste li primijetili da kako pretjerujem s vojničkim žargonom? Kao što imamo mentalitet bande pretpostavljam da nas je prošla godina gurnula u boj, heh.

Kroz godinu smo Tomo i ja prčkali po Filmori, Adobe Premieru i sličnim programima, da bismo na kraju izdali koncertni film i live video za Zela si me, tak da je dobro ispalo. Tomo je napravil i lyric videe za “Zanavek buš moja” na početku lockdowna i za “Dušu” nedavno koji će uskoro van. Jednostavan, a kreativan koncept.

Uspio sam sabrati sve filmiće iz privatne arhive, malo spojil u Premieru i bacil sam na svoj Youtube kanal. Tako da se tamo mogu naći retrospektiva na divnu turnejicu u divnoj Poljskoj divnog ljeta 2019. godine (ono kao ‘tour video’), par snimaka s Antivalentinova (“Hote Hote”, “Lepa Mara”, “Deca bez mati”), “Tebi” i “Zanavek buš moja” s pobjedonosnog nastupa u koprivničkoj Kuglani krajem 2018., skoro cijeli nastup u Vrbovcu 12. rujna 2020. i upravo radim na spajanju svih koncertnih fragmenata iz spomenute Poljske. Fora je te sitnice spajat i poslat bendu da se smijemo samima sebi i prisjećamo se fenomenalnih trenutaka, a netko koga zanima širi uvid u izvatke iz privatne arhive može također svjedočiti kakvi smo smešni i glasni bili.

I kad smo opet kod koncerata, što vam je prvo planirano što mislite da bi se moglo obistiniti i kada?

Denis Kuzel: Što prije. Mislim da organizatori i bendovi neće čekati i dopustiti da ih se maltretira i zaustavlja kroz godinu. A to je samo što se tog aspekta države tiče. Što se Ognja tiče, mislim da ćemo iskoristiti svaku priliku i ponudu da se radi nešto kreativno i pozitivno. Da služimo našem stvaralačkom porivu i ljudima koji žele biti dio takvih stvari. Nismo jedini i nismo sami. Nismo svemoćni, ali svakako prokleto uporni. Uvijek se nekaj kuha kod nas. Ili mašta – što je uvijek pokretač za eventualno ostvarenje. Koliko god se nešto činilo nemoguće ili megalomanski na početku poput tog našeg koncerta usred ‘sveckog rata 2.10. gospodnje godine 2020.’. A kad će biti nešto – vi ćete prvi znati.

Koliko je općenito teško držati bend na okupu u ovako teška i izazovna vremena? Kako se nosite s tim?

Denis Kuzel: Od veljače do svibnja doživjeli smo raspad sistema, što se nadovezuje na prvo pitanje. Luka Iverac, koji je s nama bio od 2018. i svirao violu i harmoniku, također snimljen na “Si Kak Jen” odlučio se posvetiti drugim projektima. Poslije 2. listopada napustio nas je i Filip Kušnjer koji je OG član, od samog početka, ujedno i njegov prvi bend u kojeg je stupio kao zeleni tinejdžer. Obojica su ostavili velik trag na zvuk i uspjeh benda. A da ne pričamo o avanturama koje smo zajedno proživjeli kroz vrtoglavih par godina. Virtuozni su umjetnici koji razumiju glazbu, u pjesmi traže prevladavajuću emociju i imaju šaroliku riznicu znanja iz koje mogu vući ideje. I teško je naći zamjenu za takve ljudi koji su hodajuća glazba i bez instrumenta blizu kod sebe ne znaju kud bi s rukama. Kak’ je bilo i na početku godine, skupili smo komadiće i krenuli ispočetka, donekle. Kao i svi dragi građani svijeta!

Ogenj (Foto: promo)

Obzirom na vašu produktivnost, ne bih se začudio da radite na novom materijalu…

Denis Kuzel: Kao i svaki bend (valjda) – uvijek radimo. Promijenili smo način rada, nova je ekipa i nekak se taj treći album formira. Kao i uvijek prigrljujemo klišeje, odbacujemo norme (ili obrnuto), boli nas briga za vanjski (glazbeni svijet) i namjeravamo sagraditi divan koncept koji će objediniti i ujediniti sam bend. Zasad je malo etna i materijal je prilično abrazivan i agresivan, ali ništa čudno. Sve ono loše katarzično izlazi. Ima veselog materijala, psihodeličnog nalik ranim Pumpkinsima ili šugejzu, nabijačine poput Killing Jokea. Zasad još čekamo etno-folk element da se, osim violine i tamburice, pojavi u svom inspiriranom štihu. Jer inače smo, kak’ stalno velim, četiri ili pet bikova koji ruže k’o svaki drugi bend. No, ovo je samo početak putovanja u nove zvukove i tko zna kak’ bu to zvučalo za godinu-dvije. Samo znam da mora biti bolje nego prethodno!

Dio vas (ili svi, nagađam jer nemam dovoljno informacija) volontirao je potresom pogođenim području na Baniji. Vjerujem da je odluka o tome pala prilično brzo u vašim redovima. Si kak jen?

Denis Kuzel: Da, Tomo je nevjerojatno poduzetan čovjek i nije mu trebalo dugo da si zbroji ovce i odleti tam i uključi se u štogod treba napraviti. U biti da preuzme inicijativu, zapravo.

Tomislav Mihac Kovačić: Pa prirodno je krenulo priskočiti u pomoć. Pokušal’ sam malo stati na loptu i ne jurit odmah u gužvu u prvom valu, no uspio sam ostati doma samo do 1. siječnja I tak, kak i svi drugi, pomažeš gdje treba, čistiš, nosiš, razvrstavaš, slažeš drva. Takvi su bili prvi „izleti“. Danas gradimo kuću za našu Milju kod Dvora na Uni. Čekali ste dugo odgovor na ovaj intervju, pa su naš „Si kak jen“ prihvatili i moji rockeri iz Bluzy Three Somea (Augustin Dovrančić), kao i Teo Aničić iz Nezahvalnika. Krenuli smo sa sakupljanjem donacija, sakupili za tri kamperice. I došla je ideja da napravimo kuću – sami. Meni ne treba puno da skočim, prije skočim pa velim hop. Trenutno su temelji gotovi, konstrukcija spremna, i za koji dan ide montaža kućice. Ovo je najveći životni projekt, i samo jedan mali „push“ za dalje. Nevjerojatno koliko je malo potrebno čovjeku da napravi nešto lijepoga za druge.

Zadnje od Intervju

Idi na Vrh
X