Queens of the Stone Age ‘Like Clockwork’ – perverzna melankolija

Sakrijte čudovišta jer Queens of the Stone Age proždiru sva bića tame i za sobom ostavljaju mračinu zazornih zvukova!

Queens of the Stone Age 'Like Clockwork'

Deset je dijelova mračnog epa o apokalipsi što ju predvode jahači iz umalo zaboravljene prošlosti Josha Hommea – gitarskoga paloga božanstva što je izronilo iz stonerske hibernacije i okružilo se soničnim demonima i bubnjarskim starješinama na sijelu titanskih nazgula. Šest godina tihog povlačenja stonera iz američke pustinje prekinuto je albumom „Like Clockwork“ – teškim, mračnim i zazornim albumom čije tkivo čini šarolika skupina genijalaca kojima dirigira riđokosi div Josh Homme.

Odmah raspravimo najzvučniju suradnju što je bend vratila u rane faze. Onaj kojim se busaju i diče, brkati je vrag za bubnjem, Dave Grohl, virtuoz što je udahnuo život polovici pjesama povratničkog albuma. Naime, u tabor kraljica kamenog doba došao je nakon desetljeća odsustva da bi gasio vatru usred snimanja albuma kada je šutnut Joey Castillo. No čovjek koji Castilla jede za doručak, ipak ne dovodi do klimaksa. Nimalo spektakularan, Grohl odrađuje „Like Clockwork“ s pola snage i premda daje adrenalinsku injekciju, ne donosi ništa novo. Grohla, pak, ne zasjenjuje ni kosmati veteran prerano ‘preminulih’ The Marsa Volte – Jon Theodore. On se tražio na putešestvijama u različitim formacijama, ali (na nastupima uživo) briljira tek u Hommeovim šakama. Ponovno prigrljeni razbaštinjeni sin na ovom je albumu Nick Oliveri – žila kucavica prvih izdanja bez koje su „Era Vulgaris“ i „Lullabies To Paralyze“ bile mlake eksperimentacije što su vapile za perverznim P-Bassom. Uskrsnu Homme i njega! Nažalost, samo kao vokala, a Homme je bass dodijelio Michaelu Schumanu – svom novom, mladom ziceru.

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=iFca32_7YUU[/youtube]

Nakon što je Castilla prognao u mrak šume neuspjeha, Homme se polako nametnuo kao čovjek koji jest Queens of the Stone Age, a Queens of the Stone Age jest Homme. Nakon što se u fazi hibernacije zbog nezgode borio s melankolijom i depresijom, na žice svoje režuće gitare obavio je sva ona teška, sumanuta iskustva emocionalnog plivanja u smoli i paralizi i napravio introspektivan album gdje podanici sviraju kako on pjeva. Taj je projekt rezultirao odmakom od prijašnjeg zvuka, prigrljivanjem baladi kao forme i prljavog basa kao dijaboličnog naratora nauštrb gitare i elaboriranih dionica bubnjeva, a fokus je uvijek na frontmenu. Iako „Like Clockwork“ može djelovati kao antiklimaks pri slušaju kada se uočava nedostatak uobičajenih teških sola i riffova, težina atmosfere upotpunjena podlim distorzijama, ali i više klavirskim i klavijaturističkim dionicama rađa novi bend. Njega predvodi melankolik, cinik i dijabolik, ali on je emotivniji no ikad. Poetičniji i kriptičniji od ičega sa spomenuta dva prethodnika „Ere Vulgaris“ ili „Lullabies To Paralyze“. „Like Clockwork“ doista jest bolji, a Homme je napravio korak dalje svojom mijenama u radu; posegnuo je za sredstvima poput naglih promjena ritma, ispitivanjem vlastitih vokalnih ideja, naoružao se i sirovijim zvukom i otvorio rane, što se posebno osjeća u naslovnoj pjesmi upletenoj u gudalački instrumentarij.

Na tragu suradnji, Homme se ponovno okružio zvučnim imenima što će, dakako, biti dvojako zapaženo, pa će mnogi sipati kritike na račun Eltona Johna i Jake Shearsa čiji je doprinos albumu suptilan i sekundaran, te Homme tijekom cijelog organički razvijenog djela jedini dominira. Štoviše, vokal ne nadmašuje ni sama njegova gitara. Emocija je postavljena u prvi plan, pa je tako i prst Trenta Reznora nevidljiv i malen. Suradnje i gosti nisu zasjenile album, nego omogućile smisleno nijansiranje albuma koji se ne srami poigravati s baladama, jasno kroči na teritorij žestokoga bluesa i prljavo koketira s progresivom. Teški basevi i oštre gitare dragulji „I Appear Missing“ – filigranske ode smrtnosti ili rasturačini „If I Had A Tail“ suprostavljaju se zločestoj funky „Smooth Sailing“ kao soundtracku za ljepljivu ljetnu ševu.

„Like Clockwork“ je žestoko šepurenje bez previše okolišanja, fino balansiran s introspektivnim elementima gorke emocije što se prikazuje jasno i u prvom planu. Iako Hommeu leđa pokriva energična vojska, njegovi su glas i riječ najjače i najglasnije oružje u prvim redovima koje napada šesti studijski album.

Ocjena: 8/10

(Matador / Rekord Rekords, 2013.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh