Glazbena recenzija - stranica 43

Pitanje duha uvijek je aktualno. Pitanje duha vremena, još aktualnije. Depeche Mode odlučili su se pozabaviti i jednim i drugim na svom četrnaestom studijskom albumu i po skromnom mišljenju autora ove recenzije iznjedrili jedan od najboljih, pa čak možda i najbolji album u karijeri.

Glazbena povijest već desetljećima nas uči da ne očekujemo previše od ponovnog okupljanja nekadašnjih veličina, ali ono iracionalno, fanovsko u nama nikad se neće prestati nadati, vjerovati da će bendovi na kojima smo odrastali opet snimiti nešto važno i zauzeti davnašnji status na sceni.

Dva najjača predstavnika tuareškog pustinjskog bluesa, bendovi Tinariwen i Tamikrest iz Malija, objavili su svoje nove albume u mjesec dana razmaka.

Jedini hrvatski roots reggae bend danas je objavio treći album.

Mount Eerie glazbeni je projekt Phila Elveruma, a njegov posljednji album “A Crow Looked At Me” dnevnik je bola napisan nakon smrti njegove supruge Geneviève Castrée koja je prošlog ljeta preminula od raka, ostavivši Phila samog s kćrekicom od godinu i po dana.

Najbolji izleti su neočekivani izleti. Tako je i kantautorica Ivana Picek stubokom izmijenila kompletan narativ po kojem smo je do sada znali, uključujući i samo ime nazvavši se po Arhimedovoj konstanti.

‘The Navigator’ je još jedna u nizu ovogodišnjih ploča snažnih ženskih americana autorica tamnije kože, a najjači je u svojim oštrim političkim pjesmama koje kritizaraju ono u što se Amerika rapidno pretvara.

Kad uz zanimljivu ideju i koncept zaživi i osjećaj glazbenika za akustiku prostora u kojem su snimani sessioni.

Na ‘Salutations’ Oberst i Felice Brothers ponavljaju pjesme s Oberstova posljednjeg albuma u bendovskim aranžmanima, ali dodaju im i poštenu porciju novog materijala.

Pingvinovo potpalublje jedan je od onih bendova na čije ćete ime svako malo nabasati u tekstovima posvećenim zagrebačkoj alternativnoj sceni prve polovice osamdesetih, no što su zapravo svirali dosad je bilo poznato tek uskom krugu njihovih tadašnjih suvremenika i pasioniranih ‘istraživača’ tuzemnog ogranka ‘tajne povijesti rocka’.

Novi album Father Johna Mistyja duboka je filozofska studija apsurdnosti ljudskog življenja na ‘bezbožnom kamenu koji odbija umrijeti’ i pokušaj pronalaska zrnca smisla u besmislenom svijetu. Impozantan je to i jedinstveno zamišljen i napisan album kakav se može roditi isključivo u naletu genijalnosti kao umjetničko djelo koje je savršen produkt vlastitog vremena i kao takvo ostaje trajno zabilježeno u svijesti onoga tko s njim uđe u aktivni dijalog.

‘Da je barem Ryan’, bilo je prvo što sam pomislio kada je najavljen zagrebački koncert Bryana Adamsa. Spletom okolnosti, otprilike istovremeno izašao je ‘Prisoner’, album kojim su sličnosti između isluženog kanadskog pop-rock daveža i sumanuto produktivnog američkog kantautora i u glazbenom smislu veće nego ikada dosad.

U najboljim trenucima, novi album kantautorice Valerie June zadovoljit će publiku koju je privukla svojim prethodnim albumom ‘Pushing Against the Stone’ otprije tri godine.

Treći album šibenskog violiniste dobio je i koncertno izdanje.

Alison Krauss posljednji solo album objavila je na kraju prošloga stoljeća, a u novome je objavila tri albuma s pratećim bendom Union Station, te veoma cijenjenu suradnju s Robertom Plantom ‘Raising Sand’. Njezin novi album ‘Windy City’ snimljen je većim dijelom prije četiri godine, a sastoji se od deset obrada country klasika koje su odabrali producent Buddy Cannon i sama Krauss.

Svojim drugim dugosvirajućim albumom, Rhiannon Giddens potvrđuje da je prvakinja suvremenog folka.

Kalifornijski folk rock genijalac priredio je neočekivano dugo glazbeno putovanje kroz prošlu 2016. godinu – lucidno i genijalno na način kako samo on zna.

Voljeli ih ili ne, Jonathanima nekoliko stvari morate priznati – riječ je o jednom od rijetkih bendova koji je na našoj sceni uspio nešto napraviti iako pjeva na engleskom, i to izvodeći glazbu koja savršeno korespondira s rock strujanjima u Britaniji i SAD-u, što se u Hrvatskoj i dalje ne događa baš često.

Načelno nadahnut bluesom delta velikana Mississippi Fred McDowella i Skipa Jamesa, kao i folk melankolijom Nicka Drakea, ‘Notes of Blue’ još je jedan u nizu albuma koji dokazuju kako Jay Farrar nije ništa manje nadaren autor od svojeg slavnijeg bivšeg kolege Jeffa Tweedeyja.

Skoro sve je u ovom projektu corny; ime izvođača, ime albuma, davno prožvakani glazbeni svjetonazor, te odabir zvuka syntha i gitare u pjesmama. No ono najzanimljivije je da je riječ o jednoj uzbudljivoj zvučnoj kreaciji.

Barcelona Gipsy Klezmer Orchestra u zagrebačkoj Močvari je u jesen 2015. napravio pravi mali dar-mar. Orkestar gostuje opet u istom prostoru 24. veljače s tim da je u međuvremenu promijenio ime. Na mjesto ‘Klezmera’ uskočio je ‘Balkan’ i time se našla jača poveznica koja opravdava i naziv albuma – stvorena je glazbena osovina od španjolske rijeke Ebre do Dunava.

Guy Garvey i Elbow na glazbenoj sceni današnjice predstavljaju rijetku, dragocjenu biljku – riječ je o skupini običnih, samozatajnih, sredovječnih tipova koji su, naizgled bez pretjeranog truda, nanizali neke od najljepših albuma novijeg britanskog pop-rocka.

Postoje glazbenici kojima leži puno stilova, a također su u stanju izaći iz njihovih shema i instinktivno ugraditi nešto svoje i proširiti sliku. Irski autor Marc O’Reilly iz Waterforda upravo ima tu osobinu. Kao da udiše i izdiše glazbu.

Puno je primjera u kojima su kolege glazbenici bubnjara u bendu ili nekom glazbenom projektu zamijenili ritam mašinom, ali teško se sjetiti primjera u kojima je bubnjar učinio suprotno – zamijenio sve ostale članove modernim elektroničkim napravama. Sarajevski bubnjar i perkusionist Berin Tuzlić upravo na tom tragu razvija svoj glazbeni projekt Drumelody.

Porto Morto je na visokoj razini, ali ta razina zahtijeva još više truda kako bi se otključale sve brave.

Kada se piše o glazbi Bože Vreće valja oprezno birati riječi kako ne bi završili grlom u floskulama o jedinstvenosti njegove pojave i na trenutke jezive boli u glasu. Čini se kako ključ njegova umjetničkog uspjeha leži u začaranom krugu u kojem se to što on jest manifestira kroz moćnu tugu sevdaha, a koja upravo čini, hrani i produblje to što Božo Vrećo kao umjetnik jest.

Londonski The Libertines bili su posljednji rock’n’roll bend starog kova, jedan od onih čiju je glazbu nemoguće odvojiti od života na rubu i drogiranih ekscesa za koje je bilo teško vjerovati da im neće doći glave. To se prvenstveno odnosilo na Petea Dohertyja, jednog od dvojice lidera grupe i medijski zasigurno najpraćenijeg junkieja posljednjih godina, iako po pitanju rasturanja svim i svačim previše nisu zaostajali ni Carl Barat, John Hassall i Gary Powell. U svom tom kaosu očekivano su implodirali 2004. godine, no vrlo dobri povratnički album ‘Anthems for Doomed Youth’, kao i nova Dohertyjeva solo ploča, začepili su usta svima koji su ih željeli otpisati i dokazali kako još uvijek imaju što za reći i odsvirati.

Zabočki glazbenik objavio je na početku godine svoj treći EP u nizu, pokazujući kako dugosvirajuća LP izdanja nisu ‘njegova šalica čaja’, no daleko od toga da u kraćoj formi nije u stanju emotivno zaroniti dovoljno duboko.

U info tekstu novi album prljavog starog one man banda smješten je ‘zapadno od Starog zavjeta i južno od priručnika za liječene alkoholičare’.

Prije deset godina berlinski The Baseballs činili su se kao dobar vic koji i ako uspije neće potrajati duže od par sezona, ali Basti, Digger i Sam su u međuvremenu postali svojevrsni trademark stvaranja novog-starog doživljaja hitova koje mnogi ne mogu izbaciti iz glave.