Glazbena recenzija - stranica 51

Možda se čini da je Franz Ferdinand učinio veliku uslugu braći Ronu i Russellu Mael davši vjetra u leđa kultnom bendu Sparks (iako je kontinuirano aktivan, svih ovih godina bio je u debeloj sjeni margine scene), no jednako toliko, ako ne i više se nešto poput Sparksa trebalo dogoditi i Franz Ferdinandu.

Što je oduvijek bio san svakog britanskog/irskog benda? Osvojiti Ameriku. Kako se to može učiniti? Tako da zvuče kao američki bend. Hoće li im kritika s otoka to ikad oprostiti? Nikad.

Zagrebački noiseri 1990-ih vratili su se u stilu, a njihov album idealan je soundtrack za novu rundu gubljenja pameti koja nam se u društvenom kontekstu događa.

Domaća i svjetska publika mogla je upoznati rukopis Ratka Vojteka zahvaljujući mnogobrojnim nastupima Zagrebačke filharmonije širom svijeta kao virtuoza na bas-klarinetu, iako ga ovaj nosač zvuka predstavlja prvenstveno kao klavirista ukazujući time na drugu stranu njegove velike ljubavi prema glazbi. Da ovaj osebujni karakter i ličnost ne staje samo na ljubavi govori i izbor repertoara u rasponu od ‘Passacaglije’ Georga F. Handela preko lepeze skladatelja koje povezujemo s jazzom do suvremenih skladatelja, i to Berislava Šipuša, aktualnog ministra kulture RH.

Nakon egzorcizma sa prethodnog albuma, Jason Isbell se vraća sa novim, nikad vedrijim pogledom na svijet

Tri CD-a i DVD sa snimkom koncerta u banjalučkom Banskom dvoru 2009. čine kutijicu ‘Boje zvuka’, najopširniji retrospektivno-kompilacijski osvrt na karijeru jedne od najbriljantnijih regionalnih pjevačica popularne glazbe, Jadranke Stojaković.

‘Prolazi sve’, novi CD i na polovici devetog desetljeća života još ležerno aktivnog Stjepana Jimmyja Stanića – svakako preporučujemo njegovu zabavno-glazbenu priredbu ‘Jimmy kabare’ što se daje u zagrebačkom kazalištu ‘Histrionu’ – i Scharf Club Swing Quinteta ima i određenu arheološko-obrazovnu misiju: pokazati da su stari šlageri izdržali test vremena.

Isticanje činjenice da je klapska pjesma pod zaštitom UNESCO-a, u mnogome uhu i umu zapinje pomalo nesimpatično, stvarajući dojam da se vrijednost glazbe nastoji utuviti uredbom, a ne njenom ljepotom. Riječ je, dakako, o predrasudi koju valja otresti i opušteno se otvoriti onome što čujemo, specifičnoj, osobenoj čaroliji autohtonog, endemskog izraza koji, kao i svaka druga vrsta glazbe može biti i dobar i loš.

Drugi studijski album Belgijanke Selah Sue mogao bi se okarakterzirati kao igra na sigurno koja za sad donosi rezultate.

Unatoč pomalo eksperimentalnom otvaranju meandrirajućim istraživanjem u skladbi ‘Marina C. R.’ i kojekakvim, nadahnutim, zalaženjima u razne izvandžezerske glazbene pravce, od klasike do punka – da, zbilja – ‘For Believers Only’, drugi CD riječkog saksofonista Denisa Razumovića Razza (1964) kompaktna je cjelina jedinstvenoga zvuka, varijabilnih, no ne i disparatnih ugođaja te vrlo tečnog, općeg tzv. groovea, energičnog i čilog, oplahnutog s ponešto sjete i zdvojnosti. Ljudski.

U svijetu Neila Younga jasno je tko nosi crne šešire, a tko bijele. Monsanto, Starbucks i GMO su prljave riječi, a jadni američki farmeri koji zbog velikih korporacija ne smiju uzgajati ono što žele, potlačeni su junaci što praćkama prkose Golijatu. Cijela stvar zvuči kao scenarij epizode ‘Plodova zemlje’ i otprilike je jednako uzbudljiva.

Muse su se od kritičara pretvorili u zvučne čuvare postojećeg poretka stvari. Bogatstvom glazbenih aranžmana maskiraju potpuno pogrešnu sadržajnu formu.

Kako biti glazbena legenda, a ostati aktualan i ne zahrđati? Na to pitanje Paul Weller u svojoj 57. godini i dalje ima potvrdan odgovor.

Ne može biznis odrediti kad se snima izvrstan album, ali se može napraviti biznis od onih koji su to već jednom učinili, no kad se uđe u mašinu, tu nitko ne želi gubiti novce i počinje igra na sigurno.

Soul revival pokret posljednjih godina donio nam je iznimno puno izvrsnih albuma, od Sharon Jones, preko Charlesa Bradleya i Nicka Waterhousea, no rijetki su ipak zvučali toliko autentično i dobro kako je to uspjelo dvadesetpetogodišnjem teksašaninu Leonu Bridgesu, koji glasom, stasom i glazbenim izričajem djeluje kao da su se nebesa smilovala i još jednom nam poslala Sama Cookea.

Da je Nick Cave onomad čuo ‘Anku’, sva je zgoda da bi se ta ovdašnja narodna našla na njegovoj zbirci ‘Murder Ballads’ (1996).

‘Čekala djevojka na prozoru da joj dođe njeno luče, da je ljubi, kao i juče. Spustit će mu, zbori, pletenicu, nek’ napravi stepenicu.’

Više nego, primjerice, Exploitede ili Dead Kennedyse, u Blitzkriegu ćemo čuti Stoogese, Chucka Berryja ili boogie, naravno, sve nabačeno na pankerski kolosijek.

Denis Katanec opet je izdao album. Ovaj hiperproduktivni zagrebački autor koji kao da se neprestano natječe sa samim sobom, toliko je nemira u tom kreativnom umu kojeg mora izbaciti iz sebe da preživi i napravi mjesta za nove ideje koje ga neprestano okupiraju i pritišću mu um i pluća.

‘Mi samo sviramo jer nam je to lijepo. Ne obraćajte pažnju, ne dajte se smetati, no ako vam se svidi, ako vam paše, ako nas čujete, svima će nam bit još ljepše. Nećete čuti ništa senzacionalno, ni inovativno, no nismo loši i znamo što činimo.’

Splitski hip-hop sastav snimio je album biblijskih proporcija u kojemu većina rima i glazbenih podloga drži vodu.

U susretu s primjerenim pjesmovnim komadima njezin opojno zvonak, čist, bistar glas rijetko čuvene otvorenosti i iskrenosti ponudio je neke od najboljih ovdašnjih, nazovimo ih, pop pjesama, uzmemo li pop kao najširu odrednicu popularne glazbe.

Prvim EP-ijem ‘No Room For Us’ iskoristila je u potpunosti lo-fi produkcijske dosege jednog vokala i jedne akustične gitare. S drugim EP-ijem ‘Meet Me In Moscow’, ujedno i prvim dijelom budućeg albuma čiji izlazak je najavljen za jesen ove godine, Dunja Ercegović poznatija kao Lovely Quinces podastrla je pred publiku ono što se na zapadu naziva viskokostiliziranim popom.

Antun Tomislav Šaban (1971) ne smatra se, veli, jazz glazbenikom nego profesionalcem koji se snalazi i u jazzu. Kad se, međutim, lati statistike – brojanja minuta ili kompozicija – uviđa da je najviše djela napisao za jazz orkestar.

Propustismo ga prošlog ljeta, posvetismo mu se uoči ovoga.

Tuareški glazbenik uronio je u američke blues klasike s početka 20. stoljeća i iznjedrio ih u predivnom saharskom ruhu.

Nitko nije očekivao da će Rundek novim albumom podbaciti, pogotovo nakon što smo čuli najavni singl ‘Don Juan’. Ali da će ovako briljirati, tome smo se mogli samo ludo nadati.

Dobri dečko Las Vegasa, neporočni Brandon Flowers, zatomio je strast stadionske senzacije The Killers na drugom samostalnom albumu kojim, za razliku od prvijenca, potpuno odbacuje poetiku benda i preduboko uranja u sladunjavost popa osamdesetih.

Kako nas u sjajnoj autobiografsko-dnevničkoj knjizi „San jednog hipija“ (Menart, 2013) upućuje Neil Young, glazba propada i gubi na značaju zbog bijednog zvuka koji stiže do publike – CD donosi tek 25% zvuka zabilježenog u glazbenim studijima, a mp3 ništavnih 5%. Pjesmu, pravo veli Young, ne čine samo tekst i melodija, nego sva atmosfera uhvaćena za vrijeme snimanja. Između ostaloga i vrsta tišine u određenom prostoru u kojem je zvuk proizveden, jer tišina nije ništa, ona nije nečujna, već ima svoju vibraciju, rezonanciju, punoću, sočnost.

Praksa je pokazala da tribute albumi (uz rijetke iznimke) ponajviše imaju smisla kad se glazbenici koji odaju počast nekom od velikana odluče izaći iz gabarita standarda i ponuditi novi okvir prilagođen sadašnjici. ‘Round Nina – A Tribute To Nina Simone’ spada u tu kategoriju.