The Flaming Lips ‘American Head’ – nostalgija i droga

Kako vrijeme prolazi, The Flaming Lips kao da postaju sve običniji, normalniji bend. Na nekolicini prethodnih izdanja to je više vrijedilo za glazbu nego za stihove, no nedavno objavljeni ‘American Head’ korak prema ortodoksnijem, direktnijem izričaju napravio je i po pitanju tekstova Waynea Coynea.

The Flaming Lips ‘American Head’

Najave albuma tako nešto nisu dale naslutiti pošto je prvotna ideja bila stvoriti konceptualno djelo inspirirano pokojnim Tomom Pettyjem i njegovim počecima. U Coyneovoj glavi tako se rađao scenarij u kojem se mladi Petty upoznaje i surađuje sa skupinom drogiranih manijaka iz Oklahome, dakako personifikacije samih Lipsa. Ta je priča u konačnici dobila puno osobniji karakter pa su umjesto neprežaljenog kantautora ili nekadašnjih jednoroga, Yoshimi i ružičastih robota ovoga puta glavni likovi sam Wayne, njegova obitelj i prijatelji, odnosno njihovi slabo zamaskirani ‘doppelgangeri’.

Od izvornog koncepta tako su ostale samo sedamdesete kao vrijeme radnje u kojem pratimo Wayneovo odrastanje u Oklahomi, prva, a potom i sve češća eksperimentiranja s drogom, ali i brojne tragične posljedice istih, počevši od izgubljene nevinosti do izgubljenih života i razuma. Opijate bismo mogli smatrati jednom od centralnih tema albuma pa se u različitim oblicima, vrstama ili učincima pojavljuju čak i u naslovima pjesama („Mother I’ve Taken LSD“, „You n Me Sellin’ Weed“, „At the Movies on Quaaludes“, „Will You Return/When You Come Down“…). Prvospomenuta u tom nizu je i najdojmljivija stvar na ploči, kako pastoralno lijepim orkestracijama tako i svojom suštom suprotnošću, potresnim sudbinama Wayneove prijateljice koja si je narkoticima spržila mozak ili brata Tommyja koji, poslije prometne nesreće, čeka da ga skinu s aparata. Vlastitu traumu proživljenu dok je krajem sedamdesetih radio u restoranu koji se našao na meti naoružanih pljačkaša pretočio je u uznemirujuću „Mother Please Don’t Be Sad“, pri čemu je stvarnim događajima promijenio završetak, ‘pretvorio’ samoga sebe u jednog od ubijenih te se majci sada obraća s druge strane, pokušavajući je utješiti.

Coyneove uspomene, one koje su se zaista dogodile i one koje nisu, prati amalgam utjecaja važnih i/ili popularnih izvođača sedamdesetih, s Bowiejevim svemirskim lutanjima i Pink Floydima iz dana kada je uzde sasvim preuzeo Roger Waters kao početnim točkama, preko klavirskih balada i akustike Neila Younga do kalifornijskog soft rocka, istinski grozomorne glazbene epizode na koju nalikuje ne samo „My Religion Is You“, najlošija pjesma na „American Headu“, nego i skoro sve najniže točke neopsihodelije Flaming Lipsa i srodnih bendova poput Mercury Rev.

Programiranih dijelova ima vrlo malo i izraženiji su tek u „Watching the Lightbugs Glow“, instrumentalu čiji naziv postaje stih iduće „Flowers of Neptune 6“ u kojoj tripom razvaljeni narator krijesnice vidi kao malene NLO-e. Na slične primjere recikliranja nailazimo i u nastavku, primjerice u „When We Die When We’re High“ čiji je ritam, u manjoj mjeri i gitare, preuzet iz desetak godina stare im numere „In Our Bodies, Out of Our Heads“.

Ispunjen Springsteenovski filmičnim narativima i davnom iako vječno inspirativnom glazbom, „American Head“ personifikacija je Wayneove želje da se vrati u neka vremena koja su, svim opjevanim traumama unatoč, ipak bila puno jednostavnija i sretnija od današnjih. Želja mu se nije ispunila, ali ga može utješiti da su The Flaming Lips snimili najbolji album u zadnjih desetak, ako ne i više godina.

Ocjena: 8/10

(Warner Bros / Dancing Bear, 2020.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X