Time ‘Time’ – vječno, a naše

Eponimni prvijenac grupe Time doživio je odlično reizdanje remasterirano s originalnih magnetofonskih zapisa.

Time ‘Time’

Tijekom travanjske akcije ovog portala u kojoj smo čitali tekstove Dražena Vrdoljaka, u spomen na tog velikog barda domaćeg glazbenog novinarstva, prolazio sam kroz djeliće opusa koji je ostavio iza sebe, a između svega ostalog pažnju mi je privukao njegov novinarski odnos s grupom Time. U prvoj polovici 1970. Dražen se često u svojim tekstovima posvećenima domaćoj sceni znao žaliti na neprofesionalnost naših glazbenih aktera i tromost cjelokupne scene kad je riječ o hvatanju koraka sa zapadnim trendovima. Godine 1973. je konačno izjavio zadovoljstvo pojavom YU grupe i grupe Time, a potom se svako malo zapitao kad će izaći drugi album grupe Time i ima li ga uopće na vidiku, prateći time sudbinu prve jugoslavenske super-grupe koja se po ničemu nije razlikovala od sudbina gotovo svih super-grupa.

A priča svih super-grupa je; ako se ‘poslože zvijezde’ i uspješno upregnu jaka ega k istom cilju rezultat je antologijski, ali s druge strane vage jest činjenica da se to u pravilu dogodi jednom, eventualno dvaput. Grupa Time bila je ciljani projekt iza kojeg je idejno stajao Vladimir Mihaljek Miha, općenito mastermind koji je tada pomicao granice i dakako jedna od zaslužnijih figura što je domaći rock ujedno postao i biznis. Pored okupljanja grupe Time dovoljno je reći da je Miha stajao iza prvog pravog jugoslavenskog rock festivala, ljubljanskog Boom festivala, a kasnije i startanja karijere Bijelog dugmeta. Brane Lambert Živković, Dado Topić, Mario Mavrin, Ratko Divjak, Vedran Božić i Tihomir Pop Asanović bili su mladi talentirani glazbenici tog vremena koji su već bili u fazi da su dobro ispekli zanat, imali iza sebe međunarodnog iskustva i dorasli zahtijevnom zadatku ulaska u ono što se već duže vrijeme zove prog rock. Mihaljek ih je okupljao kao što selektor okuplja reprezentaciju, jer svakog je imao prilike ‘vidjeti na terenu’, pa je tako uspio i Dadu Topića ‘uzeti’ Korni grupi (koja je Topića pak povukla iz grupe Dinamiti) i dovesti u novi projekt.

Eponimni album grupe Time trebalo bi promatrati na sličan način kao i „Dnevnik jedne ljubavi“ Josipe Lisac. Bilo je to nastojanje da se u svakom pogledu digne letvica kvalitete i da se podignu standardi, prevenstveno standardi razmišljanja što je sve potrebno za postizanje visoko kvalitetnog cilja, od skice preko izvedbe, pa do produkcije. U svemu tome Time je na prvom albumu zadovoljio, od izbora tekstova ‘utopljenih u vječne teme’, izvođačke uigranosti i načina kako je ona tehnički zabilježena. I ono dakako najvažnije, u duhu imena samog benda, uhvaćeno je vrijeme jedne, tada mlade i nadolazeće, generacije i to u svega pet pjesama koliko ih ima na originalnom izdanju.

Ovaj album je već doživio nekoliko CD reizdanja, obično proširena s još dva vječna hita „Makedonija“ i „Da li znaš da te volim“, no ovog puta su u Croatia Recordsu odlučili da u duhu renesanse vinila originalni album uđe u sličan proces kao i vinilni box set cjelokupne diskografije Bijelog dugmeta prije šest godina i da se zvuk maksimalno poboljša remasteriranjem s originalnih magnetofonski vrpci. U najmanju ruku, taj segment je učinjen maestralno, može se reći na razini remasteriranih vinilnih izdanja Led Zeppelina. Izuzetno jasan i prezentan zvuk koji nudi svu potrebnu audifilsku širinu zvučnog spektra. Iako nisam slušao originalno vinilno izdanje od prije 48 godina, već sudim po prijašnjem CD reizdanju, razlika je i više nego čujna čak i kad je u pitanju novo CD reizdanje. Vjerojatno onaj osjećaj koji su Timeovci imali kad su u studiju slušali kakvu vrašku stvar su snimili.

I dan danas „Istina mašina“ zvuči kao najbolji mogući opener albuma – pjesma ‘osobna karta’ – tvrdog, ali začkoljastog ritma, u kojem u prvi plan izlazi gitarski riff i Topićevo nametanje kao punokrvnog rock vokala. Odmah potom emotivno upečatljiva „Pjesma no. 3“ kao temeljna balada stilskog izričaja grupe, balada za koju se slobodno može reći da je kasnije poslužila i kao temelj za puno poznatiju „Da li znaš da te volim“. Prvu stranu zatvara „Hegedupa upa“ raskošni svirački tour the force u kojem umjesto tekstova glavnu riječ vode Topićeve vokalize, što je inače u to vrijeme bio popularan izričaj među rock glazbenicima. Možda se to danas čini kao ziheraški pristup za ispucavanje ega, što i jest u neku ruku točno, no muzicirati u toj sferi ne može baš svatko, a rock publika uvijek želi neki dokaz da ne sluša bezveznjake. I na koncu „Hegedupa upa“ je i po današnjim radijskim standardima definitivno progresivna, a ne radiofonični zicer.

Kad se već spominje pojam ‘zicer’ možda je na ovom albumu to najviše „Kralj alkohol“ (kako je preveden popularni roman Jacka Londona u tadašnjoj Jugoslaviji) koja u tekstualnom smislu više ide u smjeru dociranja, nego opipljivog iskustva, a na koncu iako otvara B stranu sudbina joj je da će uvijek biti u sjenci završne i antologijske desetminutne „Za koji život treba da se rodim“, pjesme koja je već po objavi postala generacijska.

Gledano iz današnje perspektive kad gotovo svako razdoblje rocka iz prošlosti živi u nekim svojim modernim inačicama, još više je bjelodano da je Time odolio zubu vremena i to kao original. Naime mnogi rock albumi jugoslavenskog rock nosili su u sebi otvoreno plagiranje, ne samo zapadnih trendova, već i tadašnjih popularnih autora što u post festumu i ne nosi neko preveliko uzbuđenje jer je to uglavnom samo dokaz autorske inferiornosti. Grupa Time je u startu odustala od toga i gradila svoj osobni izričaj i postigla onaj moment koji možemo opisati onom popularnom frazom ‘svjetski, a naše’, koju bih za ovu priliku izmijenio u nešto što je stvarno rijetkost, a to je: ‘vječno, a naše’.

(Croatia Records 1972. / 2019.)

Zadnje od Osvrt

Idi na Vrh
X