Zvučni udari kao idealan soundtrack za nadolazeću revoluciju

Disciplina kičme je sinoć u zagrebačkoj Tvornici kulture promovirala novi studijski album ‘Uf!’.

Disciplina kičme u Tvornici (Foto: Tomislav Sporiš)

Nema kod Dušana Kojića puno mudrovanja. Nekoliko suludih rečeničnih sklopova, moćan refren koji ima smisla samo kad ga Koja ponovi pedeset puta iz petnih žila i udaranje po bas-gitari sve dok vam krvotok ne promijeni smjer. Od malih se nogu zalagao za neki drugi ritam i svakim je novim albumom vraćao buku u modu. Takvom je glazbenom filozofijom protutnjao kroz novi val, kojemu ustvari nikad nije stvarno pripadao te ga je i nadživio, ne dopustivši samom sebi da postane nostalgična relikvija. Prije nego što će istrčati na Fiju Briju pozornicu prije sedam godina, ovom je novinaru u diktafon podvukao svoje stajalište u yu-rocku osamdesetih: „Na opću žalost, ne smatram da je previše grupa vrijedilo onda. Samo nekoliko njih.“

A koliko danas vrijedi grupa u koju „obična“ gitara nikad nije imala pristupa? Sudeći po reakciji oko osamsto posjetitelja sinoć u Tvornici, čini se da vrijedi puno. Ako ćemo za mjernu jedinicu uzeti zadnji album Discipline kičme „Uf!“, starim Kojinim receptima dionice ne opadaju. Štoviše, mogu samo rasti, jer u poplavi sveprisutnog indie-zvuka, koji puni ovdašnje klubove i festivale, malo nepatvorene buke nužno je potrebno za jednokratno vraćanje u normalu.

Repetitor (Foto: Tomislav Sporiš)
Repetitor (Foto: Tomislav Sporiš)

Bas, bubanj, prateća pjevačica i pridruženi klavijaturist započeli su sinoć s novim albumom. „Nimulid rok“ i „Prestani da mrziš!“ udarile su šakom u stomak svakoga tko se zatekao u blizini zvučnika. Osmijehom serijskog ubojice, bez suvišnih riječi i nezgrapnim scenskim pokretima, Koja je uobičajenom samouvjerenošću provodio svoju zvučnu diktaturu, s očitim predumišljajem da publiku uvuče u hipnotični trans. Vremena za razmišljanje, predah i neobavezni razgovor nije bilo. „Čovek koji ne nosi sat“ i „Neukusu treba reći NE!“ svojom su mahnitošću utrle put potpunoj euforiji koja je zavladala na prve udare „Neko mora to da spreči“ i „Što je to što drži danas tvoju pažnju“.

Situacija „na terenu“ postajala je sve usijanija i luđa kako su se počeli nizati poznati refreni. „Da li znaš za neki drugi ritam“ i „Ah, kakva sreća“ otpjevane su jednoglasno, tu se savršeno uklopila i svježa „Ako ti je glasno“, a doza sarkazma o carstvu u kojem caruje drugarstvo iz „Društvene mreže“ još je jednom naglasila kakvoću novog albuma. Sat i pol svirke službeno je završilo „Buntom“, post-punk haikuom, koji se odlično naslonio na aktualne poklike prosvjednika na Wall Streetu, jer teško da postoji netko tko se ne bi složio da živimo u „najgorem naučno-fantastičnom filmu“. Zeleni zub je svojom brutalnom izravnošću uvijek bio u pravu.

Sinoćnji je koncert otvorio Repetitor, beogradski trojac kojeg smo ovoga ljeta gledali i na Terraneu, koji je od Discipline preuzeo mnogo toga. Sirova snaga riffova u koju je utkana varljiva melodioznost, bazira se na Kojinim vizijama o rock and rollu lišenog prevelikog kompliciranja. Repetitorov hormonima nafuren izričaj tek će doživjeti svoj kreativni vrhunac. Uostalom, poznato je da sva oružja padaju kad se pred vama pojavi žena s basom u rukama, a Repetitoru žena stoji i iza bubnjeva. Protiv toga se jednostavno ne može…

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh
X