I ovogodišnja selekcija filmova se vodila provjerenom formulom miksanja zvučnih holivudskih naslova s nekim od najintrigantnijih internacionalnih autora, dok su, ako je suditi po pobjednicima, dvije teme gotovo garantirale nekakvog lava.
Venecijanski filmski festival se u posljednjih nekoliko godina prometnuo u vodeće svjetsko sajmište filmova skinuvši s trona kanskog mu pandana koji je zahvaljujući otvorenom ratu sa streaming servisima kao i pretjeranom favoriziranju francuskih naslova (iako je ironično baš na Lidu prošle godine slavio francuski uradak „Happening“) donekle izgubio na važnosti. S druge strane, Mlečani su puno pragmatičniji po tom pitanju pa su tako i ove godine uvrstili tek dva domaća filma od kojih je jedan i otvorio festival, “Comandante” a koji je, po svemu sudeći teška propaganda papazjanija u stilu Ex Yu filmova 70-ih, s obzirom da su nam susjedi s čizme uspjeli pronaći i snimiti film o valjda jedinom Talijanskom heroju iz drugog svjetskog rata.
Venecija se pokazala i kao solidan indikator nadolazećih Oscara s obzirom da je od posljednjih pet pobjednika četiri trijumfiralo i na nagradama Američke akademije znanosti i umjetnosti (“Nomadland“, “Roma“, “The Shape of Water”, “Joker“). I njih je ove godine pogodio štrajk scenarista i glumaca, što je rezultiralo manjim glamurom na crvenom tepihu, kao i malo slabijom medijskom popraćenošću. Jer koliko god da su filmovi kvalitetni, ipak je zanimljivije ako se George Clooney ili Brad Pitt vozikaju uokolo na gondolama (za razliku od Kanyea Westa). I ovogodišnja selekcija filmova se vodila provjerenom formulom miksanja zvučnih holivudskih naslova (“Ferrari”, “Priscilla”, “The Killer”) s nekim od najintrigantnijih internacionalnih autora (Lantimos, Larrain, Hamaguchi), dok su, ako je suditi po pobjednicima, dvije teme gotovo garantirale nekakvog lava – migranti i ženska prava.
Nagrade
“Poor Things”
Ovogodišnji laureat festivala novi je uradak genijalnog grčkog čudaka Yorgosa Lantimosa koji se nakon nešto konvencionalnije “Favoritkinje” vratio svojim korijenima – filmovima ingenioznog koncepta i začudnog svijeta kroz koji propitkuje moderne društvene standarde i konvencije. U najkraćim crtama radnja filma bi se mogla opisati kao ženski Frankenstein imena Bella (Emma Stone) koja polako otkriva svoju seksualnost. Univerzalno hvaljen od strane kritičara “Poor Things” je film kojim je Lantimos zacementirao svoj status najzanimljivijeg europskog redatelja i treba očekivati kako će film pobrati još brdo nagrada, oskarovske nominacije za Stone i Marka Ruffala su gotovo sigurna stvar, a izvjesno je kako će se “Poor Things”, ako je suditi po trenutnoj euforiji koja oko filma vlada, okititi dvoznamenkastim brojem nominacija.
“Evil Does Not Exist”
Srebrnog lava u zemlju izlazećeg sunca doma odnosi Ryusuke Hamaguchi, redatelj genijalnog “Drive My Car” koji je, ako sudimo po prvim impresijama, snimio izvrstan, ali odveć hermetičan elegično-meditativni eco friendly uradak o nekoj ekipici usred divljine koja se bori protiv zlih korporacija i zagađivača okoliša. Iako na prvu sinopsis zvuči odveć pretenciozno, a na drugu priziva stihove iz Letećih medvjedića „neki ljudi okrutni, opasni ko zmaj, slistili bi taj pravi mali raj“, Hamaguchi je zaslužio povjerenje svojim prošlim uradcima, premda se teško oteti dojmu kako je nagrada više plod minulog rada i poprilično nasilnog guranja određenih narativa. A kad smo kod toga:
“Io Capitano”
Ako je prvi Talijanski film bio obojan političkim konotacijama što tek reći za ovaj koji je osvojio nagradu za najboljeg redatelja. Film Matea Garonea, autora najpoznatijeg po tvrdoj „Gomori“ prati priču senegalskog klinca koji se želi dočepati Europe. Iako je Garone kvalitetan redatelj, a navodno je glavni glumac Seydou Sarr pravo otkriće, nagrada je, uzimajući u obzir trenutačnu talijansku političku situaciju i njihov odnos spram imigranata, transparentna i očigledna, gdje se ne nagrađuju filmovi zbog kvalitete već zbog ideje i poruke, što iz perspektive umjetničkog festivala ustvari šalje potpuno krivu baš poruku. Što nas, pak, elegantno dovodi do:
“Green Border”
Što bi Angiezska Holland bez festivala? Možda postoji netko tko je ljubitelj lika i djela dotične poljske režiserke međutim Holland je eklatantan, enciklopedijski primjerak festivalskog autora, onoga čije filmove publika uglavnom ne gleda, a i kad gleda nije odveć oduševljena dok festivalski žiriji i kritičari doživljavaju erekcije na njezine angažirane, pretenciozne uratke, teška artističko larpurlartistička prenemaganja.
Izgledno je da je i takav i njezin novi film okićen posebnom nagradom žirija kojem je presjedao Damien Chazzele (“Whiplash”, “La La Land“). Film prati sirijske izbjeglice, afganistanskog učitelja engleskog i graničnog stražara koji se zateknu usred poljsko-bjeloruske krize, te je, uzgred rečeno, podigao popriličnu prašinu u Poljskoj. U trenutku pisanja ovog teksta Holland je dala ultimatum Zbigniewu Ziobrou (probajte to triput brzo nacugani pročitati), ministru pravosuđa da se ispriča za svoje komentare (u kojima je negirao autentičnost filma), jer inače slijedi tužba. Drugi desno orijentirani političari su se također pridružili vatrometu demagogije i dok političari jeftino skupljaju političke poene, Agniezska pod krinkom velike umjetnosti a zapravo u svrhu vlastite samopromocije ubire festivalske nagrade (i uz to nezanemarive novce), a organizatori festivala po drugi put nešto poručuju svojoj premijerki, za sam film koga briga?
“El Conde”
O životu čileanskog redatelja Pabla Larraina bi se vjerojatno mogao snimiti itekako zanimljiv film. Dijete visokih dužnosnika Augusta Pinocheta je gotovo pola karijere proveo snimajući filmove protiv sistema zloglasnog diktatora (izgleda da nije imao bajan odnos s roditeljima) dok mu novi film koji je dobio nagradu za najbolji scenarij zvuči sjajno suludo – Pinochet je 250 godišnji vampir koji zahvaljujući svemu što je za (pre)dugoga života pokrao živi na luksuznom imanju usred ničega i kojega nakon svih ovih godina ulovi egzistencijalna kriza. Od svih prikazanih filmova ovaj će prvi imati globalnu premijeru točnije već 15.9. izlazi na Netflixu.
“Priscilla”
Siroti Elvis Presley. Nitko nije što se tiče filmskih ekranizacija imao toliko nesreće u proteklih par godina kao kralja rock n’ rolla. Prvo se ekranizacije njegovog života i impresivne karijere ulovio hohštapler bez pokrića Baz Luhrman koji je sasvim očekivano snimio jedva gledljivi kičeraj dok je ove godine na Lidu prikazan biografski film njegove žene Priscille u režiji Sofie Coppole.
Iako je po svim recenzijama riječ o vrlo solidnom uratku, izgledno je kako je Elvis prikazan u vrlo lošem svijetlu tipa koji manijakalno kontrolira svoju ženu, vara je kako god stigne s kim god stigne dok ona sirota zatočena u Gracelandu ne zna što bi sama sa sobom. Premda tek treba vidjeti točno kako je Elvis prikazan i koliko u svemu tome ima autentičnosti izgledno je kako će ovaj film biti odskočna daska dosada nepoznatoj Cailie Spaney koja je dobila nagradu za najbolju glumicu i kojoj se gotovo sigurno smiješi oskarovska nominacija s obzirom da je ovo tip biografskog filma kakvog akademija u svojim glumačkim kategorijama najviše voli
Ostali zanimljivi naslovi
“The Killer”
David Fincher je opravdao svoj renome te snimio hladan, distanciran i tehnički besprijekoran film o bezimenom plaćenom ubojici (Michael Fassbinder) koji se nađe u škripcu kada mu jedna misija pođe po zlu. Iako zvuči poprilično generično od Ficnhera se uvijek može očekivati savršeno snimljen, produkcijski izdašan film kojega je po francuskom stripu adaptirao Andrew Kevin Walker, što označava njihovu prvu suradnju u 28 godina i filma “Seven”.
“Ferrari”
Biografski film o genijalnom talijanskom proizvođaču automobila fokusiran je na ljeto 1957. tijekom održavanja zloglasne utrke Mille Miglia. Kad ne proizvodi aute, vragolasti Enzo (Adam Driver) vara svoju ženu Lauru (Penelope Cruz) s izvjesnom Linom (Shaillen Woodley) kojoj, jasno, napravi i dijete.
Slično kao i kod Finchera i Michael Mann je ovim filmom u dobru i zlu opravdao svoj renome – dok su mu scene utrka navodno briljantne, Mann izgleda ne vozi toliko suvereno kada su ljudi i njihovi odnosi u pitanju. Iako bi se očekivalo da film najjači po glumačkom pitanju Driver i Woodley navodno muku muče sa nakaradnim talijanskim naglascima, dok jedino Cruz briljira u ulozi bijesne žene što je sudeći i po “Vicky Cristina Barcelona” tip uloge koju je talentirana Španjolka dovela do savršenstva.
“Dogman”
Novi film uvijek pompoznog i u svojoj grandioznosti čudnovato dopadljivog Luca Bessona je uradak čiji je sadržaj teško opisati koliko je sumanut. Invalid Doug (Calleb Landry Jones) je ulični osvetnik koji iako je vezan za kolica svoj naum provodi kroz čopor lojalnih i fantastično istreniranih pasa. Ubacite u sve to skupa nasilnu obitelj, latinoameričke narkokartele i Dougov (Doug, dog, kako li originalno) fetiš na oblačenje u omiljene modne ikone (Edith Piaf, Marilyn Monroe), tijekom vješto orkestriranih psećih akcija i dobit ćete film za kojega nikome tijekom festivala nije bilo jasno kako se pobogu tu uopće i našao.
“Maestro”
Trifectu biografskih filmova zaokružuje drugi redateljski uradak slavnog glumca Bradleyja Coopera koji uz to i igra naslovnu ulogu Leonarda Bernesteina, Michaela Jordana dirigenata i njegov turbulentan odnos sa suprugom portorikanskom aktivisticom Feliciom (Carey Mulligan) kojoj, gle vraga, nije odveć drago što je suprug vara sa svakim muškarcem s kojim stigne dok mu brak samo služi kako krinka njegove homoseksualnosti koja u to vrijeme nije bila prihvaćena čak niti u krugovima klasične glazbe.
Cooper je iznad svih očekivanja u svom debiju “A Star is Born” pokazano solidan redateljski talent i po svemu sudeći drugi uradak mu je još i bolji iako treba priznati da je redatelj/ glumac samome sebi orkestrirao tip biografske uloge koja preklinje Oscara kojeg on toliko silno želi, premda je izvjesno kako će ga zeznuti jedan drugi briljantan Židov imena Oppenheimer, točnije Cillian Murphy.
Ezgorcist, teskaški renžder i dva seksualna predatora
Iako ove godine na Lidu van selekcije nije bilo bombastičnih premijera, kao primjerice novi Indiana Jones u Cannesu, bilo je nekoliko naslova vrijednih pažnje, pa makar i iz krivih razloga.
Tek dva tjedna nakon njegove smrti prikazan je posljednji film velikog Wiliama Friedkina redatelja kultne “Francuske veze” i “Egzorcista”, “The Caine Mutiny Court Martial” oko kojega vlada konsenzus da je riječ o tek solidno djelcu autora koji je svoj posljednji veliki snimio pred više od 40 godina.
Teksaški arthouse velikan Richard Linklater prezentirao se svojim novim filmom “Hitman” koji sadržajno izgleda kao da su on i Fincher prepisivali na kontrolnom u gimnaziji pošto Gary Powell glumi plaćenog ubojicu koji nakon što pomogne ženi koju je trebao koknuti sam postane nečija meta. Zvuči poznato?
Kritičari su složni da je riječ o kvalitetnom filmu kojega je zapravo mogao snimiti bilo koji korektni zanatlija a ne jedan od kraljeva američkog nezavisnog filma koji je očigledno puno kvalitetniji kada film snima po barem dvanaest godina (“Boyhood”) te “Merrily We Roll Along” koji se počeo snimati 2019. te će se završiti za 18 godina.
“Coup de Chance” i “The Palace”
Pod zajedničku kategoriju smještena su dva seksualna predatora, s time da jedan ima osuđujuću presudu suda dok drugi samo onu javnosti. Naravno, riječ je o Romanu Polanskom i Woodyju Allenu koji su uz puno kontroverze prikazali svoje nove filmove i nisu se nimalo proslavili.
Dok je Allenov “Coup de Chance” njegova tipična turistička razglednica i opravdanje za put uokolo po Europi (nakon Londona, Barcelona i Rima na red je stigao Pariz) Polanski je s “The Palace” dočekan, blago rečeno, na nož. Kritičari su se natjecali tko će film više izvrijeđati, lupajući i udarajući po filmu koliko god je to moguće univerzalno karakterizirajući film kao teški debakl, najgori film kojega je vremešni redatelj ikada snimio i potpuno neuspjelu satiru na račun najviše ekonomske klase koji su se našli skupa u nekom hotelu na Alpama tijekom dočeka nove godine, te ono što je zanimljivo i atipično u svim recenzijama je posebno naglašen završna scena filma, s kojom ću onda i ja zaključiti ovu (pre)dugačku rekapitulaciju festivala – čivava guzi pignvina.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
