Kayhan Kalhor i Erdal Erzincan u Kerempuhu na 13. JAZZG-u – gdje su granice jazza?

Natipkano u mobitel u jutarnje sate po povratku s aftera, bez pameti i s puno dojmova.

Kayhan Kalhor i Erdal Erzincan u Kerempuhu na 13. JAZZG (Foto: Vedran Metelko)

Neću vam lagati. Možda sam previše povezan s ovim festivalom da bih bio objektivan. Konstantno sam prisutan na njemu, i puno prije tonskih proba na kojima također provodim vrijeme… Imam čast upoznati glazbenike koji nastupaju na njemu i družiti se s njima. Ali opet ne osjećam se zbog toga u toj mjeri vezanim za nj da ne bih bio iskren i rekao kako smatram da je, primjerice, prethodni koncert 13. Zagrebačkog jazz festivala, onaj najrazvikanijih imena glazbenika koji su svirali sa Rolling Stonesima, Milesom Davisom i Jamesom Brownom – bio loš. Iako, što to uopće znači? Raja kao raja mahom je uživala. Ali pitajte muzičare u publici i bilo koga u publici tko istinski voli i prati jazz i reći će vam istinu. Bio je to The Great Jazz Rock Swindle.

A onda na taj isti jazz festival, kako bi nam isprali uši i popravili dojmove dovedu glazbu koja s jazzom naoko nema veze. Kad negdje kažeš ili na društvenim mrežama napišeš ime Kayhana Kalhora, ima nekih desetak ljudi u Zagrebu će vrisnuti od  sreće i nevjerice – kakvu legendu ovi dovode! Svi ostali će slegnuti ramenima, a rijetki uopće provjeriti o kome je riječ. A riječ je o vjerojatno najvećem živućem majstoru tradicionalne perzijske glazbe, sviraču kamancheha, instrumenta nalik guslama na tikvi i njegovom kolegi Erdalu Erzincanu, virtuozu na bağlami. K tome da ova dva brkata gospodina (što je bitno, kako zna svatko tko je čitao moj posljednji koncertni report – jer u brkovima je moć) uopće ne sviraju jazz, sviraju puno više džezerski od nekih velikih jazz imena s kojima ćete se susretati.

Kayhan Kalhor i Erdal Erzincan u Kerempuhu na 13. JAZZG (Foto: Vedran Metelko)

Ovo je stopostotna improvizacija koja ne staje kroz devedeset minuta i čovjek se mora pitati kao gospoda – ne baš u cvijetu mladosti – uspiju cijeli koncert otklečati ili odsjediti na podu prekriženih nogu, a istovremeno vas voditi na svoje putove neistraženih glazbenih ideja. Često u nemogućnosti konkretnijeg opisa ovakve glazbene događaje prozivamo “transcendentalnima”, što i nije sasvim pogrešno jer nadilazi granice naših limitiranih iskustava. Moglo bi se govoriti o susretu kultura, ali i to zvuči poput vica u odnosu na samu glazbu koja vlada vođena vlastitim pravilima svoje unutarnje logike.

Faktografiju o ovim glazbenicima ispisali smo u tekstovima najava, nagradnih igara i inog i ne želim to sve u ove proklete jutarnje sate tipkati u mobitel dok se vozim u zadnjem noćnom tramvaju. Kombinacija glazbe Perzije i Anatolije i sve to. Siguran sam da će mnogi drugi autori posvetiti potrebnu pozornost tome, ali to nije dio moje priče koju tipkam. Imam osjećaj da to ni nije presudno. Oni sviraju 90 minuta bez razmaka i opuštanja. Jednu kompoziciju sastavljenu od mnogih. Jedno nešto koje je ujedno sve. I netko će reći: “Mnogo je, dajte nam odmora. Pljeskali bismo.” Ali nećete. (Pišem ove retke u tramvaju koji me već odveo u spremište daleko od kuće jer nisam pazio na postaje, već razmišljao o onom što smo slušali i smišljao način da to pretvorim u riječi koliko je moguće. Čeka me duga šetnja koja ujedno predstavlja i priliku da dovršim taj posao.)

Kayhan Kalhor i Erdal Erzincan u Kerempuhu na 13. JAZZG (Foto: Vedran Metelko)

Mi, ponosni sinovi zapadne civilizacije (da još jednom citiram jednog načelno pokojnog virovitičkog pjesnika koji mi, nadam se, neće zamjeriti što koji put prenosim neke njegove jezične konstrukcije; činim to s dubokim poštovanjem i zbog činjenice da su mi se već zapekle u modus slaganja riječi), uglavnom nemamo dovoljno razgranat rječnik da bismo o tome adekvatno govorili. Mogli bismo njihove instrumente usporediti s nekim varijantama onim naših; primjerice Kayhanov kamancheh s kakvim, kao što rekoh, guslama ili bağlamu Erdala Erzincana sa šargijom ili nekakvim sazom, ali zvučali bismo poput nepismenih kretena kakvi jesmo. Jer nema na svijetu guslara koji je svoj instrument istovremeno tako majstorski gudio ili pak koristio kao udaraljke poput Kayhana. I nema šargije toliko tankog vrata da stvori zvukove poput onih koji su izlazili iz Turčinovog instrumenta. Premalo mi znamo o tome, barem mi koji nismo među onih deset zagrebačkih fanatika. Mi, ovako kulturološki nepismeni, mogli smo zamišljati i kakve derviše koji plešu na pozornici na ovu glazbu za koju ne postoje nikakvi notni zapisi.

Kayhan Kalhor i Erdal Erzincan u Kerempuhu na 13. JAZZG (Foto: Vedran Metelko)

Mogao bih vam pričati o nevjerojatnom sluhu Kayhana Kahlora koji na tonskoj probi inženjeru zvuka daje upute točne u decibel ili herz kada bih bio dovoljno tehnički potkovan da vam to dosljedno prenesem. Mogli bismo pričati o tome kako je Kayhan otvorio koncert podrškom novoj iranskoj revoluciji koja se provodi 40 godina nakon one Homeinijeve, u trenutku kada cijeli narod biva držan za taoce kao onomad šaka Amerikanaca koja ga je dovela na vlast (i koštala Ovalnoga ureda onog sirotog Jimmyja Cartera i dovela nam novi svjetski kapitalizam pod vodstvom Ronalda Reagana, ali to definitivno nije nešto o čemu ovaj tekst ima za pričati). Ali mnogo je bitnije, smatram, pokušati dočarati u kojoj smo mjeri svi mi sinoć u Kerempuhu, koliko god to možda zvučalo neumjesno i politički nekorektno, bili dobrovoljni taoci glazbe ove dvojice majstora. Neprekidne glazbe. Magične glazbe. I efektivno vjerojatno neopisive našim zakržljalim i nazadnjačkim zapadnjačkim jezicima.

Vraćam se pješke s okretišta i razmišljam o tome da mi ovo što sam natipkao u mobitel posluži kao konačna verzija izvješća, s tipfelerima i svime. Tko zna kakvu će mi neželjenu pamet jutro donijeti. A kuća je sve bliže. Evo, samo što nisam… Sva sreća da sam uspio pronaći ključeve koje sam tijekom većeg dijela večeri smatrao izgubljenima. Ovo je posao u kojem, ako si legendarno neodgovorna budala poput mene, stalno nešto gubiš – uglavnom ključeve, novčanike i mobitele. Ali štogod izgubio uvijek istovremeno imaš osjećaj da još mnogo više toga pronalaziš i otkrivaš te dobivaš mnogo više nego što si zaslužio. Pogotovo nakon ovakvih koncerata.

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 kune.

Hvala vam.

1.00 HRK - 0.13 € 5.00 HRK - 0.66 € 10.00 HRK - 1.33 € 20.00 HRK - 2.65 € 50.00 HRK - 6.64 € 100.00 HRK - 13.32 € 200.00 HRK - 26.54 €


Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh
X