Lee Ranaldo: U Sonic Youthu su naša ograničenja bila naša snaga

Lee Ranaldo, lord noise rocka, kultni je status stekao kao suosnivač i gitarist legendarnih Sonic Youth, a po raspadu benda upustio se u brojne samostalne projekte. Jedan je od njih i Lee Ranaldo Trio koji će 14. lipnja po prvi put zasvirati u Hrvatskoj, u sklopu riječkog Impulse festivala u Pogonu Kulture. Više nego dostojan povod za razgovor s ovim genijalnim gitaristom koji je svojim neortodoksnim pristupom gitari mijenjao povijest rock and rolla.

Lee Ranaldo (Foto: Wikipedia)
Lee Ranaldo (Foto: Wikipedia)

Povremeno se na koncertima vraćate nekim starim pjesmama, primjerice, na europskoj turneji nakon izlaska albuma “A Thousand Leaves” svirali ste neke pjesme s “EVOL”. Koliko se taj izbor repertoara svodi na opremu, budući da znam da ste imali velikih problema kad su vam ukradene gitare i pojačala?

Lee Ranaldo: Neke su pjesme ponekad zaista usko povezane sa specifičnim instrumentom. U jednom nam je trenutku ukradena gitara koja nam je služila za pjesmu “Expressway To Yr Skull” i godinama poslije toga bilo nam je teško izvoditi tu pjesmu na koncertima. Ali imali smo raznih perioda, i kada smo bili zainteresirani za sviranje samo trenutnog repertoara, i kada nam se sviralo nešto iz kolekcije pjesama iz potpuno drugog perioda.

Vaše je divne Fender gitare nemoguće ne primijetiti, svi se uvijek dive vašim Jazzmasterima i Jaguarima. Zašto su vam Jazzmasteri toliko privlačni, i kako biste usporedili različite Jazzmastere koje ste imali tijekom godina?

Lee Ranaldo: Oblik Jazzmastera je ono čemu smo tijekom godina počeli težiti, jer ima dužu skalu od drugih gitara i vrlo ugodno tijelo. Također, i bridge i tailpiece s vibratom su nam jako važni. Ja sam osobno modificirao te gitare, zamijenivši pickupe s drugih Fendera kako bih kreirao svoju “JazzBlasters”, što je baš instrument po mom ukusu. Izmijenio sam jako puno gitara tijekom godina, jer su gitare prilično individualni instrumenti s različitim osobnostima.

Postali ste gitaristički uzor mnogim mlađim muzičarima, gitaristima. Tko su bili vaši uzori dok ste odrastali u rasnog gitaristu, imate li ih još uvijek?

Lee Ranaldo: Moji su gitaristički uzori uvijek bili D. Boon iz Minutemen, Ron Ashton iz Stooges, Tom Verlaine, John Fahey, Joni Mitchell, Keith Richards, Neil Young, Jerry Garcia, Arto Lindsay, Glenn Branca, George Harrison… previše ih je zapravo, ali ovo su neki najvažniji od njih.

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=0CSt4UCPy3c[/youtube]

Vaše pjesme iz kasnih ’90-ih, posebno nakon “Washing Machine”, imaju taj duh potisnutog liricizma na neobično napetoj muzičkoj pozadini, poput “Hoarfrost” i “Karen Koltrane” s albuma “A Thousand Leaves”, moglo bi se reći da je to prilično blizu poeziji. Jeste li ikada imali problema kombinirajući riječi s rokenrol shemama, ili osjećali da postoji opasnost da pjesma postane samo muzičko tkanje iza poezije?

Lee Ranaldo: Diskusija o tome je li rock lirika u korelaciji s poezijom je već prastara, i radije bih je se klonio. Neki tekstovi funkcioniraju kao poezija na papiru bolje od nekih drugih. Kao osoba koja piše i lyricse i poeziju, mislim da svaka ima svoj put. Kad pišem poeziju strukturiram ju da na papiru vizualno izgleda na određen način, dočim dok pišem tekstove za pjesme puno više pažnje obraćam na to kako sjedaju na jezik i kako funkcioniraju otpjevane.

Koliko se oslanjate na članove benda u tom pisanju tekstova, ili je to osobni proces?

Lee Ranaldo: Obično je proces pisanja tekstova vrlo osoban, za razliku od komponiranja koje je uglavnom proces koji uključuje grupu. Stoga uglavnom nikada nismo komentirali tekstove pjesama jedni drugima, osim ako bi nas netko baš pitao za mišljenje. Da bi pisao tekstove moraš imati jako puno povjerenja u vlastite instinkte, znati što želiš postići, čak i ako drugi to ne vide ili ne čuju.

Producenti HBO serije “Vinyl” angažirali su vas na projektu, i kao selektora muzike za seriju, i kao čovjeka koji stoji iza muzike imaginarnog benda Nasty Bits. Drugim riječima, kad gledamo kako mladi punk rockeri rasturaju na stejdžu, zapravo slušamo vas kako svirate. Kako je bilo sudjelovati u tom velikom televizijskom projektu, posebno nakon lošeg iskustva koje ste imali na snimanju filma “Made in USA”?

Lee Ranaldo: Rad na muzici za “Made In USA” bilo nam je prvo iskustvo rada muzike za film, i uživali smo radeći je, ali su producenti kasnije uništili naš posao mijenjajući muziku na način koji nam se nije svidio. Ali to je bilo naše prvo iskustvo tog tipa i uvod u saznanje kako funkcionira filmski svijet. Ekipa koja radi Vinyl rekonstruira cijeli jedan muzički period – rock scenu, rani hip-hop i disco u New Yorku sredinom ’70-ih. Ja sam u NYC došao nedugo poslije toga i iz prve ruke doživio nešto kasnije faze tih scena, pa su me zato pozvali da pokušam rekreirati muziku tog perioda. Zbilja mi je vrlo zanimljivo biti dio tog projekta.

Vaš samostalni rad u devedesetima, poput Amarillo Ramp, sadrži fascinantan spoken word, poput onog u prelijepoj “Notebook”. Je li bilo neophodno odvojiti se od benda da biste napravili takve stvari?

Lee Ranaldo: Kako je Sonic Youth odmaknuo u ’90-te, uvijek je bilo mogućnosti raditi stvari izvan konteksta benda i to su često bile prilike da pokušamo neke aspekte ili ideje koje su se generirale unutar benda u ponešto drugačijem, izoliranom kontekstu. Tako se nešto, što se možda pojavilo kao ideja i na kraju bilo apsorbirano u pjesmu SY, moglo izolirati i eksperimetirati s tom idejom u nekom drugom kontekstu, s drugim muzičarima. To je kreiralo zgodan dijalog između onoga što smo kreirali zajednički kao bend, i onoga što smo radili solo ili s drugim umjetnicima. Uzajamno smo se nadopunjavali i informirali na vrlo produktivne načine.

Ako se prisjetimo polusatnog prelijepog ludila muzičkih valova Amarillo Ramp, evocira se i Louov “Metal Machine Music” ili neki od monotonih ljepota Roberta Frippa. Što mislite o ekperimentima toga tipa, i jeste li u njima otišli dovoljno daleko?

Lee Ranaldo: Ploče poput “Metal Machine Music”, ili neki od albuma koje su Fripp i Eno stvarali zajedno, svakako su nas inspirirali da pomičemo granice umjetnosti stvaranja muzike. Otišli smo najdalje što smo trebali u svakom slučaju.

Zadnje od Intervju

Idi na Vrh
X