Stil je ono po čemu ću najviše pamtiti ovaj film. I po jednom velikom rasipanju talenta, gdje u cijelom glumačkom ansamblu ni jedan glumac ne samo da nije uspio oživjeti scenarij i likove, nego su redom ili na granici preglumljavanja ili djeluju potpuno nezainteresirano.
1965. godine, na nekom otoku, dječak i djevojčica, oboje nesretni i usamljeni, pronalaze ljubav i srodnu dušu jedno u drugome. Isplaniraju dan i vrijeme svog susreta u kojem će se uputiti na svoje malo putovanje, no previše je okolnosti koje im zadaju poteškoće oko izvršenja tog nauma. Suzy (Kara Hayward) živi s roditeljima (Frances McDormand i Bill Murray) i tri brata. Roditelji nisu u sretnom braku, a majka održava nekakvu vezu s lokalnim policajcem (Bruce Willis). Suzy doživljavaju problematičnom i pitaju se zašto joj sve u životu mora biti teško. Sam (Jared Gilman) je siroče koje inače živi kod udomitelja, no trenutno se nalazi u izviđačima, kojima zapovijeda Randy (Edward Norton). U grupi nije omiljen; ismijavaju ga i zapravo nema ni jednog pravog prijatelja. Ono zašto su privukli jedno drugoga jasno je i uvjerljivo. I stvara dobru podlogu za dobru priču. No sve oko toga je promašeno, pretenciozno i puno manirizma, upravo onako kako publika i kritika voli kod (filmova) Wesa Andersona.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=_eOI3AamSm8[/youtube]
Ja nisam jedan od njih i Anderson me, iako uz loše ima i onih dobrih trenutaka, nikad nije uspio pridobiti ni blizu svoje fan baze. Razloga je nekoliko. Kao prvo, jer ne podnosim stil ispred sadržaja, upakiran u samodopadna i pretenciozna ostvarenja. Filmove koji spretno i zanimljivo postave cijelu situaciju, njeno okruženje i smjer, a onda ne znaju ni kud bi sa pričom ni kud bi sa likovima. Skoro jednako ne podnosim ni Jasona Schwartzmana (koscenarist i producent filma ponovo je Roman Coppola, sin Francisa Forda; Jason je Francisov nećak). Zatim ne volim kad se od dobrih glumaca traži da se ponašaju poput lutaka u lutkarskim predstavama, pokušavajući dočarati svijet u kojem nema mjesta za stvarne emocije; a ono što me u svemu tome posebno iritira jest činjenica da sam nebrojeno puta vidio kako izgledaju filmovi koji rade (i u tome savršeno funkcioniraju) ono što Anderson želi postići; koji su granice stvarnosti uspjeli pomaknuti i dalje o Andersona i uspjeli u svojim alternativnim svjetovima stvoriti nešto magično i melankolično, nešto dragocjeno i vrijedno, a u savršeno skladnoj korelaciji sa stvarnim i životnim.
Andersonov stil ofucao se već tamo negdje nakon drugog, trećeg filma. Postao je predvidiv, dosadan i iritantan (iritantan je doduše bio od samog početka), no u svom najnovijem filmu vratio se u velikom stilu. Doslovce, jer stil je ono po čemu ću najviše pamtiti ovaj film. I po jednom velikom rasipanju talenta, gdje u cijelom glumačkom ansamblu ni jedan glumac ne samo da nije uspio oživjeti scenarij i likove, nego su redom ili na granici preglumljavanja ili djeluju potpuno nezainteresirano. Bill Murray reprizira jednu te istu ulogu već po tko zna koji put, Bruce Willis trebao se umiroviti još tamo negdje 90-i-neke kad je uspješno u svim žanrovima dokazano promašio zanimanje, Edward Norton je promašen u svojoj ulozi, jednako kao i Harvey Keitel.
Pozitivne strane? Ima ih.. One prvenstveno pripadaju talentiranim mladim glavnim glumcima, koji bi u bolje napisanim ulogama, sa jasnijim i preciznijim izražavanjem njihovih stvaratelja i s manjom dozom forsiranja kulerstva, siguran sam, bili još bolji i još zanimljiviji. Kemija među njima funkcionira samo u trenucima dok su isključeni iz vanjskog svijeta i svih okružujućih okolnosti, u odličnoj prvoj polovica filma, u kojoj je postignuta atmosfera koja je trebala biti zadržana do kraja, a gdje film? Iako snažno vuče inspiraciju iz nekoliko starih filmova, ostavlja dojam magičnog svijeta u kojem je Anderson na tren uspio odbaciti one ružnije slojeve pretencioznosti i jednu jasnu ideju razraditi na koherentniji način od uobičajenog, dopušta da se razvijaju i povezuju međusobno, ali i s gledateljima. Njihova povezanost opipljiva je i prepoznatljiva, kroz detalje ih upoznajemo, njihovu prošlost i strahove, i marimo za njih. No onda slijedi predstava, koja poput oluje na otoku koja isti pomete u nekoliko trenutaka, pomete i cijeli film jednakom brzinom. U predstavi je opet, čini se, kao i uvijek, najviše uživao Anderson.
Ocjena: 6/10
(Indian Paintbrush, American Empirical Pictures, 2012.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
